novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Deset filmova iz 2008. godine

Foto: facebook.com/darkknighttrilogy / Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 6 minute

Godina 2008. podarila nam je superherojskih filmova koji nisu još u tolikoj količini bili prisutni u kinima diljem svijeta kao što je to slučaj danas, našla se tu pokoja komedija vrijedna spomena, europska kinematografija također nije mirovala, a neki danas cijenjeni redatelji potvrdili su svoje ime djelima s kojim su se zacementirali na sceni. Prisutni su i neki povratnički filmovi te nezaobilazni biografski. Očito nas oni nekako najviše napune sjećanjima na prošlost i pridaju si epski karakter.

Osim na filmskom planu, 2008. godina prednjačila je mnogim političkim, društvenim i ekonomskim događajima. Kosovo je proglasilo neovisnost, Fidel Castro povukao se s mjesta “vječnog predsjednika” Kube, Hrvatska je doživjela nogometnu tragediju u Beču, Barack Obama izabran je za predsjednika SAD-a, a financijska kriza počela je “rušiti” mnoge države diljem svijeta.

Ipak, uz sve probleme koji su snašli Hrvatsku i svijet, vjerujemo da smo mogli uživati barem na filmskom pla(tn)u.


The Dark Knight (Christopher Nolan)

Da se ne lažemo, novi film o Batmanu izazvao je nevjerojatnu pažnju, posebno u Americi, a neki su išli do te granice da ga prozivaju jednim od najboljih filmova svih vremena, što je pretjerana ocjena, ali to svakako ne znači da Nolan nije napravio prokleto dobar posao. O Ledgeru kao Jokeru ispisane su mnoge legende i mitovi koji mogu doprinijeti statusu filma kako će vrijeme sve više prolaziti, ali s današnjim desetogodišnjim odmakom moramo priznati da je ovaj (superherojski) film itekako podigao razinu snimanja i doprinio učestaloj usporedbi koja ide nekako ovako: “Je li ovaj Marvelov ili DC-jev film dobar kao The Dark Knight?”. Rijetki su odgovori koji sadrže riječ “da”.


Wall-E (Andrew Stanton)

Disney i Pixar kao dva odvojena entiteta napravili su jedan od najboljih animiranih filmova dekade. Ultrasimpatični robot instantno nam se uvukao pod kožu svojim bivanjem na Zemlji koja je opustošena od ljudske rase zbog prevelike zagađenosti. Ekološke teme koje su prisutne u filmu ponajprije se odnose na odrasle koji cijelu planetu dovode u opasnost nekontroliranim gospodarenjem otpadom, odnosom prema prirodi i igranja “boga” kada se umiješa korporativni biznis. Wall-E ima i ljubavnu notu, pravu zaštitničku, vjernu, posve benignu koja ocrtava robota u situacijama u kojima bismo puno puta poželjeli imati njegovu osobnost. Film je dobitnik Oscara u kategoriji Najboljeg animiranog filma.

Foto: facebook.com/PixarWallE

RocknRolla (Guy Ritchie)

Ovo je više osobno, ali neizbježno. Guy Ritchie vratio se u formu baš s ovim filmom jer nakon Revolvera i Swept Away, mnogi su mu predviđali krah. Nakon RocknRolle dobio je u ruke veliki projekt zvan Sherlock Holmes. RocknRolla je na tragu Snatcha i Lock, Stock and Two Smoking Barrels, što znači da je neodoljiv humor prisutan, nasilje također, glumačka postava standardna, a priča prava zavrzlama svega, svačega i svakoga. Pamtljive uloge odigrala je krema engleskog glumišta poput Marka Stronga, Thandie Newton, Idrisa Elbe, Toma Wilkinsona i Toma Hardyja, a cijeloj postavi pridružen je Škot, i još k tome u glavnoj ulozi, Gerard Butler. Uglavnom, akcijska komedija koja je podsjetila na rane Ritchiejeve dane plutanja po londonskim ulicama, predgrađima i zajebanim likovima.


In Bruges (Martin McDonagh)

Prije deset godina McDonagh je za Oscara bio nominiran u kategoriji najboljeg scenarija za film In Bruges, a to mu se dogodilo i ove godine s Three Billboards Outside Ebbing, Missouri. Nije uspio tada, nije ni sada, ali kvalitativno je ostao na vrlo visokoj razini. Plaćene ubojice u likovima Colina Farrella i Brendana Gleesona, uz asistenciju Ralpha Fiennesa, učinili su ovaj film neodoljivim, smiješnim i pravim iznenađenjem. Najbolje je kad ništa ne očekuješ, a onda se jednostavno iznenadiš količinom crnog humora, doskočica, neozbiljne ozbiljnosti i Brugesom. Da, belgijski grad je predivan, fotografija savršeno dočarava cjelovito okružje, a gradske lokacije pozivaju vas da svratite na trgove i ulice mjesta na kojem vjerojatno nema toliko zločinaca, koliko ih ima u samom filmu.


The Wrestler (Darren Aronofsky)

Prije nego što su ga nazivali pretencioznim likom koji ima smisao za metaforu, ali ne i za njen prikaz na filmu, Aronofsky mnogima može začepiti usta ovim filmom. Jednostavno težak, pomalo crn i sumoran, s odličnim soundtrackom, glumačkom postavom i postavljanjem života likova s kojima se vrlo lako povežete. Sportska drama nikako mi ne spada u domenu rada koju bih sada postavio pred redatelja, ali u 2008. saživjeli smo uz povratnika Mickeyja Rourkea i Marisu Tomei. Oboje su nominirani za Oscara u kategoriji najboljeg glavnog glumca i najbolje sporedne glumice. S vremena na vrijeme još uvijek u zvučnike stavim Brucea Springsteena koji me podsjeti na to koliko je ovaj film moćan.

Foto: facebook.com/TheWrestlerMovie

The Reader (Stephen Daldry)

Kada se u filmovima pojavi veliki vremenski odmak između događaja pa se sve to zajedno, kako film prolazi, spaja u veliku i jasniju cjelinu, tako su emocije, privrženost prema likovima i shvaćanja njihovih radnji gledatelju sve bliža. A kada u filmu imate tridesetogodišnju priču isprepletenu ratnim zločinima, pravom i lažnom ljubavlju, iskupljenjem, književnošću, sudskim procesima, traganjem za istinom i nelagodnom obiteljskom situacijom, onda su suze jedna od opcija na kraju. Nema se tu što previše dodati osim da se posljednji film Sydneyja Pollacka kao producenta pogleda, a poseban fokus stavi na Kate Winslet.


The Boy In The Striped Pajamas (Mark Herman)

Još jedan film koji se izravno bavi temom i strahotama Drugog svjetskog rata, doduše kroz dječje oči. Snimljen je prema istoimenom romanu Johna Boynea, a prošao je relativno ispod mnogih radara pa je danas često zapostavljen. Također, tome ne pridonosi ni glumačka postava koja nema nijednu holivudsku zvijezdu, iako David Thewlis odlično odrađuje svoju rolu Ralfa, protagonistova oca. Mjesto smrti i zloglasnog kampa u filmu se ne spominju, ali po nekim indikacijama, radi se o onom najvećem.


The Curious Case of Benjamin Button (David Fincher)

Za neke stvari nema lijeka, tako osobno ne mogu prijeći ni preko jednog Fincherovog filma. Nakon Zodiaca odlučio se za nešto sasvim drugačije, a to je fantastična ljubavna priča o Benjaminu Buttonu, čovjeku čiji je život počeo od starosti i kretao se prema mladosti. Scenarij je djelo Erica Rotha i Robina Swicorda, a djelomično se oslanja i na istoimenu priču F. Scotta Fitzgeralda. Glumačka postava je provjerena – Brad Pitt kao Button te Cate Blanchett i Tilda Swinton u sporednim ulogama. S pomalo epskim trajanjem od preko dva sata, film je uspio dobiti trinaest nominacija za Oscara, a osvojiti tri, ali u onim nešto marginalnijim kategorijama.

Foto: facebook.com/BenjaminButtonMovie

Gran Torino (Clin Eastwood)

Dok vam s jedne strane stoji Clint Eastwood u ulozi Walta Kowalskog, ratnog veterana, a s druge strane tinejdžer koji želi tom istom čovjeku ukrasti vrijedan auto, mislim da priča dobiva neke sasvim predvidljive vizure. Ipak, Gran Torino nije uobičajen i jednostavan film, a Eastwood se kao glumac i redatelj četiri godine nakon Million Dollar Baby vratio na veliku scenu te ponovno nije razočarao. Prikaz susjedstva u Detroitu vrlo je specifičan i živopisan, ukazuje na određene društvene promjene i grad pred bankrotom, a neke rečenice glavnog lika postat će vrlo poznate, gotovo u rangu Eastwoodovih uloga iz sedamdesetih godina 20. stoljeća.


Gomorra (Matteo Garrone)

Piše: Marta Ban

Kada je 2008. godine Matteo Garrone snimio Gomorru, razbio je svu mafijašku romantičarsku iluziju koju si potpirivali američki filmovi, što se od Kuma 1972. nastavilo njegovati naredna tri desetljeća. Američke su gangstere iz velikih gradova, u fancy odijelima, s talijanskim imenima i s kakvim-takvim kodeksom časti zamijenili svi slojevi napolitanskog društva jer svi – od najsiromašnije djece iz zloglasnog kvarta Scapie preko kreatora visoke mode do stručnjaka za zbrinjavanje kemijskog otpada – baš svi imaju veze s mafijom.

Unutar četiri nepovezane priče, Garrone je stvorio mozaik realističnog prikaza mafije, Camorre, početkom dvijetisućitih. Stvarne lokacije (poput stambenog rugla Vele u Scapiji gdje je svakodnevno živio, trgovao, ratovao i umirao najniži sloj mafije), neprofesionalni glumci, snažna istančanost dijalekta, hladan, dokumentaristički način snimanja, samo su neke od značajki koje su posve promijenile koncepciju talijanske mafije u svijetu, kao što je to nekoliko godina prije, mada na talijanskom teritoriju posebno, učinila istoimena knjiga Roberta Saviana.

Posebni spomen, “honorable mention”, odlazi filmovima: Bronson (Nicolas Winding Refn) koji nas je neizmjerno zabavio, Hunger (Steve McQueen) koji još dan danas ne možemo zaboraviti i prvom Iron Manu (Jon Favreau) za koji bi bili razapeti da ga ne spomenemo.

Be social

Komentari