novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Diana Brkić: „(…)Nešto učiniti zanimljivim, a da bude cjelovito i jasno u samo stotinu riječi, zaista je izazov.“

Foto: Pisci i književnost/Kruno Šafranić
Vrijeme čitanja: 5 minute

Diana Brkić rođena je 1972. godine u Livnu, BiH, ali cijelo djetinjstvo provela je na otoku Mljetu, okružena slobodom malog mjesta i najdražima. Srednju školu odgojno obrazovnog smjera završila je u Dubrovniku, a Fakultet predškolskog odgoja u Mostaru. Radi kao odgajateljica u Dječjim vrtićima Dubrovnik.

Udata majka triju kćeri, pisati je počela još u osnovnoj školi. Prva zbirka pjesama izdana joj je 2011. godine pod naslovom SR 111 i druge pjesme, uz svesrdnu podršku književnika Mata Jerinića koji je napisao i predgovor zbirci. Ove godine iz tiska je izašla njena druga zbirka Prvi red do sunca u izdanju Kulture snova.

Njene pjesme objavljivane su u brojnim zbornicima i zbirkama, primjerice u zborniku Literat pjesma Čovjek i pas, pjesma Ljubavna igra uvrštena je u Međunarodnu zbirku ljubavne poezije Valentinovo, pjesma Antigona uvrštena je u međunarodnu zbirku poezije More na dlanu,  a deset njezinih pjesama tiskano je u zbirci Dotaknuti stihom 2  koja je kroz 8 zbirki predstavila novije pjesništvo i pjesnike s prostora Balkana.


Mirela Osmanović Ćupina (pjesnikinja): Kakvi ste bili kao dijete i koja vam je bila najdraža igračka?

Dijete sam sela i otoka, i bila sam kao i većina djece – živa, vesela, stalno u pokretu, stalno vani, okružena životinjama i prirodom, velikom obitelji, bakom i djedom. Nekad mi je žao što moje kćeri nisu imale takvo djetinjstvo, mada se one na svoje ne žale. Valjda svako vrijeme nosi svoje nešto.

Mirela Osmanović Ćupina: Da li sanjate i koji vam se motivi najčešće ponavljaju u snovima?
Osjećaj koji u meni izaziva i na neki način sama sa sobom „popričam“. Znam sebi podsvijesno sugerirati: „Probudi se, ovaj će te san uznemiriti“ ili „Čekaj malo, ovdje je neka poruka – što to od sebe skrivaš ili ne vidiš“.

Matilda Mance (književnica): Slušate li glazbu dok pišete?
Najčešće da. Iako, glazba nešto započne, a onda je u jednom trenu više ne čujem, predam se osjećaju i pišem. Kad se sve te emocije poredaju na papiru, gasim glazbu ili počnem slušati nešto sasvim drukčije jer ona emocija koju je na početku probudila, sada je ispisana, a moja duša na neki način iscrpljena. Preslušavanje iste melodije onda me smeta.

Matilda Mance: Koju vrstu glazbe uopće volite?
Dok pišem, slušam instrumentalnu glazbu. Za svoju dušu ili vikend pospremanja po kući, tu su dalmatinske pjesme, pa uz pjesmu i pjevanje zaboravim da uopće radim dosadne kućanske poslove.

Vlasta Šafranić (čitateljica): O kojim temama volite najviše pisati?
O ljubavi i o svom otoku.

Mirela Osmanović Ćupina: Da li postoji nešto o čemu vam je teže pisati, npr. ljubavi, akciji, bijesu?
Ne volim pisati ni o ljutnji ni o bijesu, lažima i obmanama iz više razloga. Mislim da su to emocije koje nisu vrijedne pjesme, a drugo, pišem onda kad sam puna emocija, a takve emocije ubijaju čovjeka iznutra.

Foto: Pisci i književnost/Kruno Šafranić
Foto: Pisci i književnost/Kruno Šafranić

Kruno Šafranić (pisac): Kako je nastala vaša zbirka poezije Prvi red do sunca?
U dahu. Pjesme sam pisala i u hodu, za stolom, na poslu, jednostavno su se u meni događale.

Kruno Šafranić: Kako su nastale i od kuda ideja za ilustracije unutar stranica poezije Prvi red do sunca?
Ta mi je zbirka zaista posebna i htjela sam da i izgledom, dodirom, knjiga bude posebna onome tko je uzme u ruke. Zamislila sam je u dva dijela koji se stapaju jedan u drugi pa sam iskoristila vjerojatno svima poznato pisanje u srednjoj školi: dva predmeta u jednu bilježnicu – samo okreneš bilježnicu i imaš nov početak. Tako je i zbirka u dva dijela, jedan s jedne strane počinje, a drugi s druge strane, a emocija je zadržana između korica i nema joj kraja. Sve ostalo, što se grafika i boja tiče, djelo je Marije Biserke Vidnić i njenog studija za dizajn.

Kruno Šafranić: Natječaj povodom svjetskog dana poezije 21.3.2015. koji je organizirala književna grupa Pisci i Književnost, osvojili ste 3. mjesto s pjesmom Na kraju putovanja. Kako je nastala ta pjesma?
Rekla bih slučajno, ali u slučajnosti ne vjerujem. Vidjela sam da je otvoren natječaj, a ja sam se nosila s nekim teškim emocijama i doživjela sam taj natječaj kao poziv da sebi olakšam dušu. Kliknula sam na novi dokument i napisala ono što sam u tom trenutku osjećala.

Kruno Šafranić: Jeste osvojili još koju književnu nagradu?
Ne bih rekla da sam osvojila ijednu književnu nagradu jer ne svrstavam sebe u velikane književnosti. Ovakva mala priznanja, uvrštavanja u različite zbirke poezije, gostovanja na književnim večerima, to godi i to me raduje jer znači da sam do nekoga svojom poezijom doprla. To mi je najveća nagrada.

Mirjana Pejak (pjesnikinja): Autorica ste kratke priče Dvadeset pet minuta koja je objavljena u knjizi kratkih priča Gdje prijateljstvo niče, rastu i priče. Ponosite li se djelom i smatrate li da su ovim načinom organizatori tiskanjem ove knjige postigli jedan vrlo dobar cilj, a to je kako zbližavanje pisane riječi tako i stvaranje prijateljstva iz virtualnog svijeta ka stvarnom?
Jako sam ponosna na tu priču jer nešto učiniti zanimljivim, a da bude cjelovito i jasno u samo stotinu riječi, zaista je izazov. Izdavanjem knjige kratkih priča, svi mi iz „virtuale“ prešli smo u drugu, opipljiviju formu i doprli do nekih novih ljudi i to je zaista vrijedan zadatak bio.

Mirjana Pejak: Kako su Vaši prijatelji reagirali na objavu u zajedničkoj knjizi prijatelja facebook grupe Pisci i Književnost?
Moji prijatelji su mi podrška na svakom mom koraku, uspjesi ih vesele kao i mene, a kad je teško, uvijek znaju kako mi prići. Zbog toga se smatram sretnom osobom.

Foto: Pisci i književnost/Kruno Šafranić
Foto: Pisci i književnost/Kruno Šafranić

Kruno Šafranić: Planirate li napisati i roman?
Ne. Nikako se ne znam nositi s dugačkim formama. Čak i pjesme koje pišem, rijetko koja je dulja od tridesetak redaka. No, čovjek sazrijeva, mijenja se, tko zna što bi moglo biti jednog dana.

Matilda Mance: Biste li sada, nakon proteka vremena od izdavanja romana, priče ili pjesme nešto u njima mijenjali?
U ovima koje su već na stranicama zbirki, ne bih. Njih doživljavam kad dio nekog vremena, nekih ljubavi i osjećaja koji su baš takvi u to vrijeme bili. Ali slažući treću zbirku, užasno sam nezadovoljna pjesmama i svakoj nađem zamjerku, svaku bih promijenila. Pogotovo one koje su dulje od 6-7-redaka.

Mirela Osmanović Ćupina: Kao što Vi inspirirate neke autore, koji autori inspiriraju Vas?
Desanka Maksimović, Vesna Parun, Dobriša Cesarić, Tin Ujević. Nitko od njih u svojim pjesmama nikad nije upotrijebio riječ koja bi bila nepoznanica običnom čovjeku, a tako jednostavnim rječnikom, toliko slojeva svakoj pjesmi daju da me zaista oduševljavaju.

Vlasta Šafranić: Što biste željeli da ljudi kažu o Vašim djelima?
Voljela bih da u ljudima probude osjećaj, da ne prođu kroz njih tek tako, površno.

Matilda Mance: Kojeg književnika ili književnicu bi rado pozvali na ručak ( večeru ) i razgovor?
Teško pitanje. Ne u smislu da ne bih mogla odabrati književnika, nego gledajući općenito na osobnosti ljudi koji pišu, gledajući sebe i kako se ponekad nesvjesno „uvalim“ u tišinu, vjerujem da svi književnici imaju svoje tišine u koje ne bih htjela zadirati, niti ih remetiti glasom i propitkivati kako i zašto pišu. Na to pitanje ni ja ne znam odgovor, sva ta inspiracija dolazi iznutra. Voljela bih s njima prošetati nekom njihovom najdražom ulicom, ili sjesti na njima posebnu klupu ili mjesto, i pokušati osjetiti tu vibraciju mjesta, tu posebnost. Više bi tu bilo šutanja nego razgovora. Naravno, ako im tišina ne bi bila neugodna jer ja u njoj uživam. Da je moguće, Tin Ujević bi definitivno bio jedan od njih.

Mirjana Pejak: Koji književnici su vam uzor dok stvarate svoja autorska djela?
Isti oni koji me i inspiriraju: Cesarić, Parun, Maksimović, Ujević…

Kruno Šafranić: Ovo zanima mnoge mlade pisce koji počinju ili već pišu. Koji biste savjet dali mladim piscima kako, zašto i o čemu pisati?
Nema tu univerzalnog odgovora, nema čak ni dobrog savjeta. Neka pišu ono što osjećaju, to je jedino pravo mjerilo. Hoće li tema biti socijalna ili ljubavna, zaista nije važno.

Kruno Šafranić: Gdje vas možemo čitati u virtualnom svijetu?
Na mojoj facebook stranici https://www.facebook.com/pages/Poezija-Diane-Brkic-SR-111-i-druge-pjesme/272468906198503 i blogu http://veronika252.blog.hr.

 

Intervju s Dianom Brkić vodio Kruno Šafranić.

Be social

Komentari