Istaknuto
21.09.2018.

Uoči početka nove kazališne sezone u Satiričkom kazalištu Kerempuh, razgovarali smo s redateljem Bobom Jelčićem o jednoj od najboljih prošlosezonskih predstava, njegovom autorskom projektu "Govori glasnije!".

16.09.2018.

Novi ravnatelj zagrebačke Opere prvi je stranac na tom mjestu od samostalnosti Hrvatske. Otkrio nam je na što će staviti naglasak u svom četverogodišnjem mandatu, ali i za koji nogometni klub navija te što mu je skriveni talent.

Izvedbene umjetnosti

“Didona i Eneja” (HNK Zajc): Barokna opera kao psihološka studija ljudske prirode

22.02.2018. Antonia SvetinaFoto: hnk-zajc.hr

U HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci 17. veljače zaigrala je opera “Didona i Eneja” Henryja Purcella, u režiji Mirve Koivukangas, koja je publiku osvojila svojom šarmantnošću i dubinskom metaforikom. Sa začinom nadahnutog pokreta, broadwayskih kostima i izvedbom na već ustaljenoj visokoj razini, ova je opera pravi, kratki i slatki, premijerni bombon riječkog kazališta koji vrijedi pogledati.

Libretto Nahuma Tatea počiva na dijelovima Vergilijeve “Eneide”, odnosno na poznatoj epizodi ljubavi kartaške kraljice Didone i trojanskog princa Eneje. Eneja je, po mitu, na bogovima vođenom putovanju prema talijanskom poluotoku na kojem će osnovati novo kraljevstvo i vratiti slavu razrušenoj Troji. Na tom putu zastaje u Kartagi i zaljubljuje se u lijepu Didonu koju, ubrzo nakon procvata njihove ljubavi, ostavlja kako bi nastavio svoje putovanje.

Prava protagonistkinja ove opera je prevarena kraljica Didona (Ivana Srbljan). Njezina je bol u središtu pažnje kroz svaku scenu, čak i u onima u kojima sama kao lik ne sudjeluje. Iako ovu operu površinski možemo sagledati kao tragičnu ljubavnu priču prepunu šarmantnih arija, mističnih likova i sudbinskih previranja, ona je ipak studija ljudske emocionalnosti i same prirode ljubavi. Studija se provodi upravo kroz lik Didone i vidljiva je u svakom segmentu ocrtavanja njezina lika. Didona je prepuna strahova i slutnji, a njezina je nutrina u neprestanom sukobu između kraljevske, racionalne uloge i prirodne, strastvene strane.

Foto: hnk-zajc.hr

Veoma su znakoviti njezini kostimi (Manuela Paladin Šabanović), odnosno tri faze istih. U prvoj sceni Didona je ogrnuta crnim plaštom koji je u potpunosti zakriva i stvara svojevrstan štit između nje i ostatka svijeta. On prikazuje sve njezine skrivene strahove i nemogućnost da se otvori za ljubav. Ti su strahovi vidljivi u početnoj sceni kada je Belinda (Morana Pleše) uvjerava da je ljubav uzvraćena, a Didona opisuje svoje uznemireno emocionalno stanje koje ne želi otkriti svijetu. Didona svoju ljubav nije kadra verbalizirati pod teretom racionalnosti koja djeluje protiv ljudskog sentimenta.

Glazba na početku predstave počinje tek kada se Didona u svom tronu okrene publici i ispusti s glave zlatnu krunu koja u nastavku scene biva zamijenjena crnom replikom. Nova kruna, koju joj na glavu postavljaju vještice, označava početak vlasti ljudske, iskonske strane i sentimenta. Didona zatim razmiče svoj plašt ispod kojeg se nalazi bijela, svilena haljina koja razotkriva njezinu ranjivu nutrinu koja će gradirati prema potpunoj ludosti. Njezi je dvorani zatim savladavaju pretvarajući naizgled nevinu haljinu u nešto nalik na luđačku košulju.

Didona je zavezanih ustiju prisutna i u sceni u kojoj čarobnica i bića iz podzemlja kuju njezinu propast namjeravajući se ukazati Eneji u obličju Merkura te naložiti njegov nastavak puta. Ta scenska sveprisutnost, a sputanost ruku i nemogućnost progovaranja, govori o varljivoj prirodi ljubavi, ali i naših umova. Oni često imaju vlastiti put na koji ne možemo utjecati, strahovi nas mogu obuzeti čak i kada ih želimo savladati.

Čarobnice, koje kuju propast Kartage, doprinose mističnom ozračju i bajkovitosti, ali se njima ne napušta slijed Didonine psihologije. Naime, ako njihove scene ne promatramo iz fabularne perspektive, možemo zaključiti da se radi o inkarnaciji Didoninih strahova i pomućene svijesti koja sluti najgore. Iracionalno, podzemno, samo utjelovljenje Ida koji upozorava na opasnosti predavanja vlastite sudbine u ruke drugog živog bića. Zapravo sve likove na sceni možemo promatrati kao odraz Didonine svijesti. Čarobnice će u jednoj sceni u plesu vesele dvorane pretvarati u članove svoje podzemne družine. Upravo ta transformacija pokazuje postepen završetak vlasti razuma i potpunu pobjedu iracionalnog.

Foto: hnk-zajc.hr

Ipak, ona se pokazuje pravim odrješitim i snažnim ženskim likom kada ne pristaje na Enejino predomišljanje. Ključan je stih u kojemu Didona govori da je dovoljno strašno i samo to da je pomislio na to da ju napusti. Njezina posljednja arija će moliti Belindu da zapamti nju, ali zaboravi njezinu sudbinu što pokazuje staloženost i prihvaćanje vlastite sudbine. U trenucima Enejina moljenja za oprost, Didonina odbijanja te u uvjerljivom klonuću koje slijedi, na površinu izlazi suština ove predstave. Sukob razuma i srca vječni je motiv u umjetnosti, a ova ga opera obrađuje na način prepun metafora i suptilnosti. Cijela se radnja opere odvija na granici stvarnosti i fantazijskog svijeta koji se međusobno isprepliću i odražavaju Didonin um.

Na samom kraju predstave slijedi i posljednja faza Didonine kostimografije. Ona ponovno sjeda na svoj staklom obložen tron (koji također pridonosi njezinoj odsječenosti i prikazu strahova koji ju proždiru) i pokriva se istim plaštom s početka, samo okrenutim na drugu, crvenu stranu. To ogrtanje signalizira povratak na vlast, iako ona sama nikada više neće biti ista. Njezina usta više nisu zatvorena, njezine su oči otvorene i ruke slobodne, a put koji je odabrala da bi do toga došla bio je teži, krvav, ali ju je doveo do ponovne vlasti nad vlastitom sudbinom.

Scenografija (Paola Lugarić), u suradnji s oblikovanjem svjetla (Dalibor Fugošić), također pridonosi oslikavanju Didonina uznemirena duha. Ona kao da je u potpunosti samostalno umjetničko djelo, slika na platnu koja već sama po sebi izaziva svojevrsnu melankoliju i tjeskobu. Svaki element na sceni (ranije spomenuti tron obložen staklom, polukružnim zidovima okružena soba) govori nam o paradoksu Didonine duše koja se istovremeno nastoji zatvoriti i otvoriti. Najpoetičniji detalj scenografije je gornji dio svjetionika koji se nalazi iznad scene i pali u ključnim trenutcima, kao primjerice u Didoninom povratku na tron. Taj svjetionik prikazuje njezinu poetsku težnju za nečim iskonskim i vječnost borbe protiv strahova.

Lik Eneje (Marko Fortunato) služi svrsi unutar naracije i u dekonstrukciji Didonine psihologije. Nasuprot Didoni je u inferiornom položaju, što dubinom razrade, što kompleksnošću. On je prototip mitskog junaka koji svoj um želi opteretiti državnim poslovima i ljubavnim brigama, njegove su riječi epske i arhetipske, a volja podređena bogovima. Ipak, izvedba Marka Fortunata, ispjevana zvonko i čisto, u maniri baroka, plijeni pažnju i omamljuje, što unosi život u plošnost lika Eneje.

Foto: hnk-zajc.hr

U ovoj operi veliki dio tereta na sceni ponio je zbor Opere HNK Ivana pl. Zajca. Njihovi su brojevi raznovrsni, od onih u kojima tumače neutralan antički kor koji komentira radnju ili opisuje ambijent, do onih u kojima sudjeluju u radnji kao bića podzemlja na strani zlih vještica ili kao dvorani. Upravo su scene u kojima dominira pojava zbora najživopisniji i najbezbrižniji dio predstave. Možda zbog začudnih kostima, možda zbog prekrasnog pjevanja, ali zasigurno zbog scenskog pokreta (Osku Heiskanen) koji cijelu ovu mističnu priču podiže na višu razinu, izvan okvira klasične barokne opere.

Napose valja spomenuti scenu u kojoj vještice kuju svoj zlokobni plan o Didoninoj propasti. Ona, među scenama koje nosi zbor, može sama po sebi stajati kao plesni broj, glazbeni broj ili light show. Ulogu glavne Čarobnice igra Sonja Runje čija interpretacija, ekspresija i pokreti zaista stvaraju jednu disneyevski zločestu vješticu od koje vam se ledi krv. Upravo se u ovoj sceni najviše osjeti taj suvremeni dah koji prodire kroz pokrete i način pjevanja.

HNK Ivana pl. Zajca već je pokazalo da na sve pa tako i na najtradicionalniju kazališnu vrstu, operu, gleda na svoj način. Didona zato ne mora biti samo mitološka kraljica čija je sudbina zapečaćena, a barokna opera može postati psihološka studija ljudske prirode. Otkrijte sve njezine mračne strane u reprizi 23. veljače.

(Visited 190 times, 2 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(7 votes, average: 4.714 out of 5)

Komentari