novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Dina Rizvić: “Ne zadajem si određeni okvir, previše se ideja izvrti u glavi”

Foto: Matej Čelar / MIMO
Vrijeme čitanja: 10 minute
Foto: www.dinarizvic.com
Foto: www.dinarizvic.com

Dina Rizvić mlada je hrvatska glazbenica i kantautorica rođena 1993. u Labinu. Od malih je nogu zanima glazba, završila je srednju glazbenu školu u Rijeci, a potom se uputila u Boston na studij suvremene kompozicije i produkcije na prestižnom glazbenom fakultetu Berklee. U međuvremenu je izdala debitantski album “Bez poraza” za Croatia Records, nekoliko singlova, a upravo radi na svom novom albumu. No, to nije ni približno sve, a čime se sve svestrana Dina još bavi, otkrijte kroz razgovor.

Za početak, kako je bilo na Berkleeju?

Na Berkleeju je bilo… brkasto (smijeh). Ne, bilo je super. Trebalo je u početku upoznati i naviknuti se na kulturu, jezik, profesore, predavanja na engleskom, jet lag… Prvi put kad sam došla bio mi je jet lag dva tjedna, nisam mogla spavati normalno. Živjela sam u domu prvi semestar i imala sam dvije „veoma uredne“ cimerice Amerikanke. Imali smo miševe po sobi, svašta, luda iskustva što se tiče života. Faks kao faks je baš bio super, profesori su stvarno odlični, puno su nas naučili. Imala sam svakakve predmete – od filmske glazbe, preko music businessa, do raznih koncerata. Sve u svemu super iskustvo.

Što se sve uči na Berkleeju?

Prvu godinu imaš razne predmete poput solfeggia i harmonije. Kasnije biraš smjer koji želiš, ja sam uzela suvremenu kompoziciju i produkciju. Tamo smo učili aranžirati za razne ansamble, od malih sastava do big bandova, orkestra u raznim stilovima, i uz to smo učili produkciju. Na dan bi imali tri do četiri predavanja, a kad ne bi imali predavanja dan bi iskoristila za projekte. Navečer bi bili koncerti, druženje, jam sessioni…

Koliko dugo traje studij?

Studij inače traje četiri godine, ali ja sam položila u tri jer sam neke testove unaprijed polagala. Malo mi je bilo previše tog mentaliteta, ali tek sam zadnji semestar stvorila neku ekipu, kako to već s vremenom dođe. A i s profesorima sam se bolje povezala, čak sam na kraju dobila i neke ponude za posao.

Foto: Matej Čelar / MIMO
Foto: Matej Čelar / MIMO

Bi li se vratila, tamo živjela i radila?

Planiram se vratiti i otići u posjetu. Ako baš budem morala, otišla bih tamo živjeti i raditi, ali sigurno ne bih tamo provela cijeli život. Što se tiče svirke, čak bih i radije bila u Americi, nekako mislim da je kvaliteta muzičara bolja u Americi nego u Engleskoj. Možda nisam bila dovoljno dugo u Londonu da najbolje procijenim, ali od onoga što sam slušala, meni više leži američki đir. Ali draža mi je Europa što se tiče života.

Kako je uopće došlo do odlaska na Berklee?

Gledala sam jedan intervju od Johna Mayera gdje je pričao kako je bio na Berkleeju, učio songwriting i mene je to zanimalo. Završila sam srednju u Rijeci, klavir i udaraljke, i mislila sam što ću dalje; nije mi se dalo ostati u Hrvatskoj, nije mi se dalo standardno jazz u Grazu ili Klagenfurtu, nego sam baš htjela songwriting, a na istom su mjestu imali i film scoring i sve stvari koje su me zanimale. Izguglala sam, našla sam audiciju, otišla u London, prošla audiciju, dobila stipendiju i otišla u Ameriku.

U kakvim si sve projektima sudjelovala?

Super mi je bio zadnji projekt, za diplomu. Morala sam napraviti pet kompozicija, recimo jedna elektronika, jedna pop stvar, jedna akustična, raznih stilova. Najzanimljivija mi je bila kompozicija za veliki orkestar jer nikad nisam skladala za orkestar. Imali smo jedan semestar da naučimo sve instrumente, kako su građeni, njihov raspon i ostale sitnice, da bi znali skladati za njih. Drugi dio semestra morali smo napraviti kompoziciju od tri minute, potpuno slobodna forma, i raspisati za sve instrumente. Onda dobijemo session u studiju, 15 minuta, gdje pred profesionalnim muzičarima izdirigiramo tu kompoziciju, dobijemo te trake, izmiksamo i to je jedan od projekata za diplomu. To je bilo interesantno i zanimljivo iskustvo.

Učila si dakle cijeli proces stvaranja glazbe.

Da. Ponekad dobiješ pjesmu pa moraš rearanžirati za određeni sastav, a ponekad moraš sam napisati kompoziciju, raspisati, snimiti, izmiksati i ostalo, ovisi kako koji projekt.

Foto: Matej Čelar / MIMO
Foto: Matej Čelar / MIMO

Koji ti je dio procesa najdraži?

Pa, svaki segment ima nešto, stvarno jest. Dok pišem mi padnu neke ideje na pamet, dok miksam postoje razne tehnike s kojima možeš napraviti različiti sound ili efekt s kojim se mijenja cijela slika. Ne možeš odvojiti jedno od drugoga jer je međuovisno. Najbolji dio je kad kreneš nešto svirati na klaviru i kad ti padne ideja na pamet. Taj inicijalni impuls, najdraže mi je kad se to dogodi.

Pretpostavljam da onda i za svoju glazbu sve sama snimaš i miksaš. Imaš kućni studio?

Ove zadnje engleske stvari da, prvi album je bio sniman u profesionalnom studiju. Nemam bubanj, pa to isprogramiram. Sve što mogu live snimim live, ostalo isprogramiram preko MIDI-ja.

Dakle, sama radiš i cijeli aranžman, ne treba ti nitko?

Pa da, ali veći je gušt kad radiš u ekipi. Osjetiš tu energiju, cijelu tu interakciju, to je bit svega. Prvi je album zapravo bila kombinacija – muzičari su zasebno slali snimke pa se to miksalo, a dvije su snimke snimljene u live sessionu, kao kroz neki jam session.

Je li taj album, „Bez poraza“, snimljen prije odlaska u Ameriku?

Da, prvi ugovor u životu potpisala sam sa šesnaest godina, s time da uopće nisam kužila koliko je to ozbiljno, koliko si poslovno vezan. Meni je to bilo ‘snimi deset pjesama, napravi album i sviraj svoje stvari’. Dvije godine je trajalo snimanje, album je izdan 2011., a nakon što sam se vratila s prvog semestra bila je promocija u Lisinskom… Poslije sam izdala još pjesmu Krenimo s osmijehom kao singl, nakon prve godine faksa.

Pripremaš novi album?

Da, na engleskom, radi proboja na strano tržište. Treba probati. Grizla bi se da ostanem ovdje i da radim samo stvari na hrvatskom kad u zadnje vrijeme konstantno pišem na engleskom i osjećam baš da trebam probati, a što će biti, to ćemo vidjeti.

Uzori kao skladatelji?

U kom stilu? (smijeh) Što se tiče kantautora, zadnje sam otkrila australskog glazbenika Matt Corbyja, ima 24 godine i baš me oduševio. Tu su i John Mayer, James Blake, Imogen Heap. Oh Wonder mi je definitivno otkriće u elektronici i na repeatu su mi već danima. U jazzu Gretchen Parlato, Esperanza Spalding, Bill Evans, Snarky Puppy… Od klasike Ravel, od filmske glazbe John Williams, James Horner, Hans Zimmer…

I svim se tim žanrovima želiš baviti?

Da.

Kratko i jasno (smijeh). Kako bi opisala svoj stil? Ja bih rekao da je to pop s elementima jazza…

Nekako ni ne znam što je to. Samo je poanta da bude slušljivo. Što god da napravim, elektronika ili jazz, da bude slušljivo ljudima. Hoće li biti za veći broj ili manji, to ovisi o njima, da li im se sviđa.

Već si radila filmsku glazbu?

To su više bili projekti kraćeg tipa na faksu. Nekakvi isječci za reklame ili za BBC dokumentarce, recimo ‘Lion & zebra’ pa sad ti napravi neku afričku podlogu. Nijedan projekt nije bio za cijeli film, već par scena. Učili smo dosta i teoretski, terminologiju, s obzirom na to da je snažno vezano uz vizualni segment.

Skladanje za kazalište?

Moram priznati da me to baš ne interesira, ali gledala sam u Londonu na West Endu nekoliko mjuzikla i to stvarno jest odlično. Fascinira me ta vrsta umjetnosti, ali nije nešto čime bi se bavila iako ‘nikad ne reci nikad’.

Foto: www.dinarizvic.com
Foto: www.dinarizvic.com

Ima li nekih žanrova u kojima se dosad nisi okušala, a zanimaju te?

Hm, možda rap (smijeh). Ne mislim na ovaj današnji mainstream rap pun vulgarizma. Nisam nikad probala, ali mora da je jako komplicirano i zanimljivo istovremeno smišljati, izgovarati toliko riječi i napraviti cijelu priču u trenutku, a da sve ima smisla u njihovim ‘uličnim duelima’. I moram priznati da me privlači klasično operno pjevanje, to mi je isto jako interesantno, pogotovo kad slušam neke operne dive kao što su Anna Moffo, Elina Garanca ili Anna Netrebko. Klasična glazba je poseban svijet.

A uzori kao izvođači?

Svakako Josipa Lisac, ne samo kao izvođač, nego i kao osoba koja uz sve te godine rada i priznanja na glazbenoj sceni i dalje uspijeva zadržati kvalitetu i originalnost u ovom moru copy/paste izvedbi. Tamara Obrovac također, koja uz svoju kvalitetnu glazbu uvijek zna i kako zabaviti publiku, a tu je i Đorđe Balašević kojeg sam isto imala priliku upoznati i svirati pred njim na jednom domjenku u Srbiji, gdje se održavala premijera njegovog filma „Kao rani mraz“. Ima tu i puno stranih izvođača, lista bi mogla biti beskonačna…

Hipotetski, da ti dođe Severina i kaže da želi imati pjesmu u tvom stilu, bi li pisala za nju?

Ako bi ona to sama tražila, zašto ne. Nije mi važno tko je taj koji želi pjesmu, već kvaliteta same glazbe, a ako se njoj svidi moj sound i zna kako radim onda otprilike zna što traži i što može dobiti.

A bi li nudila i prodavala svoje pjesme drugim izvođačima?

To je isto opcija, ne isključujem sebe samo kao autora, ali ako mogu i ako imam priliku, prvenstveno bih radila sama.

Live nastupaš s bendom…?

S big bandom, solo kao na Akustici, te s kvartetom, kao u MSU u siječnju.

Dina Rizvić kvartet?

Pa, Dina Rizvić & Friends, uvijek je bilo tako jer smo prvenstveno prijatelji. To su Branimir Gazdik na bubnjevima, Ivan Pešut na gitari, Henry Radanović na basu, Zvjezdan Ružić na klaviru i Oliver Ereš na saxu. Po potrebi ja zasviram gitaru, klavir, šuškalice… (smijeh).

Otkud se znate?

Oni su muzičari koji su mi svirali na albumu „Bez poraza“ i tad smo krenuli sa zajedničkim svirkama. Dobra je međusobna vibra i gušt je svirati s njima.

Kakav je tvoj kreativan proces, nazovimo to tako?

Pa, nemam neki određeni način ili tehniku, jednostavno sjednem i krenem svirati. Nedavno sam imala ideju za pjesmu, ali nikako nisam mogla poslagati riječi. I onda se vozim u tramvaju, slušam voice memo koji sam snimila u mobitelu i odjednom mi se sve složi. U nekim situacijama mi dođe cijela pjesma, nekad komadići pjesme, a nekad sve počne od motiva na klaviru koji se kasnije spoji s riječima.

Foto: Matej Čelar / MIMO
Foto: Matej Čelar / MIMO

Skladaš li na gitari ili klaviru?

Kombiniram. Nekad znam započeti na klaviru pa prijeđem na gitaru i nastane potpuno druga pjesma.

Sviraš li druge instrumente osim gitare i klavira?

Udaraljke, u to spadaju marimba, vibrafon, timpani, te stvari. Svirala sam i kontrabas, ali od toga prsti bole za poludjeti. Voljela bi naučiti svirati puhačke instrumente, ali nisam previše zalazila u to. Mogla bi odsvirati i bas gitaru.

Primijetio sam da se voliš igrati s instrumentima i raznim zvukovima.

Soundovi stvarno igraju veliku ulogu. Zato ne mogu reći da je sama kompozicija bitnija od produkcije jer u produkciji možeš napraviti šest puta bolju ili šest puta goru stvar.

Možemo li očekivati neke eksperimentalnije pjesme u kojima ćeš se odmaknuti od standardne pop forme? Možda više igranja s udaraljkama?

Možda. Ne stavljam si neki određeni okvir, kako dođe, tako zabilježim što stignem. Previše ideja se izvrti u glavi tako da se nikad ne zna, možda me za par godina opere faza totalno nerazumljiva i neslušljiva ljudima, gdje ću eksperimentirati s udaraljkama ili novim instrumentom poput MIDI glove, što je relativno nov izum u glazbi, a radi se o gumenim rukavicama na kojima se nalaze sitni senzori za prepoznavanje ljudskog pokreta i za svaki novi pokret rukom ili tijelom može se mijenjati instrument, sound envelope, raznorazni efekti. Čudo jedno gdje ta tehnologija ide.

Što ti je inspiracija, gdje je pronalaziš?

Inspiracija mi obično dolazi kroz razna osobna iskustva, nekad mi okidač bude obična sitnica poput mirisa i okusa dobre jutarnje kave, odsjaj sunca na moru dok se autobusom vozim doma iz Rijeke, ritam kotača vlakova na željeznicama… Nekad to budu tri harme ili jednostavne melodije na klaviru koje već u samom startu nose nekakvu ideju o pjesmi, ali uglavnom sve proizlazi iz situacija u svakodnevnom životu koje se podsvjesno spremaju u nama, a najbolji osjećaj ikad je kad uloviš val i uspiješ izvući neke od tih skrivenih stvari te napraviti nešto iz ničega.

Foto: www.dinarizvic.com
Foto: www.dinarizvic.com

Osim što sama pišeš pjesme, surađivala si i s drugim autorima, poput Nike Turković.

Niku Turković upoznala sam u Grožnjanu na jazz seminaru 2009. i tada smo kliknule na toj muzičkoj razini. Napravile smo dosta pjesama skupa, a na zadnjem projektu uključio se i Ivan Pešut, kada smo napravili nekoliko pjesama zajedno i našu autorsku grupu nazvali Archenemies.

Hoće li to biti pjesme za tvoj, njen ili zajednički album?

Mislim da je to poseban projekt, nevezan za moje pjesme ili njene. Te pjesme će se možda naći na nekom albumu, možda prodat, nije ništa isključeno. Zasad stoje kao ideje i vidjet ćemo što se može iz toga svega napraviti.

S drugim glazbenicima surađuješ i preko koncerata.

Da, zadnje gostovanje bilo mi je na koncertu Josipe Lisac posvećenom Karlu Metikošu, u prosincu u Tvornici kulture. Osim što je nevjerojatna glazbenica, super je i kao osoba i bila mi je jedna vrsta mentorice oko izvedbe i sličnih stvari. Puno mi je pomogla, već zbog same prilike da nastupam pred punom Tvornicom. Nastupala sam i na Runjićevim večerima gdje sam svirala pred punim HNK u Splitu, tamo sam upoznala i Josipovića.

Često imam koncerte i surađujem s Big bandom Požega. Upoznala sam ih preko basista s kojim sam snimila pjesmu Krenimo s osmijehom, a on je voditelj tog big banda i tako je krenula jedna svirka, druga, treća… Zovu me svaki put kad negdje imaju koncert, na ljeto ćemo skupa nastupat u Rapcu. Nekad s njima samo pjevam, nekad pjevam i sviram, ovisno o programu. Bili su tu i Ante Gelo, Alan Bjelinski, imam sreću da sam okružena stvarno odličnim ljudima.

Osim autorskih pjesama, na album „Bez poraza“ uvrstila si i nekoliko obrada, Breakeven od The Script i makedonsku pjesmu Zajdi, zajdi. Koliko te zanima sviranje obrada ili aranžiranje?

Jako. Stalno nađem neku novu stvar koju bih mogla obradit ili uzmem svoju stvar pa ju aranžiram na sedamsto načina. Ne volim kad je nešto stalno isto. Radim aranžmane i za druge glazbenike. Trenutno radim za Brunu Krajcera, s kojim imam dobru suradnju od prije. Za Big band Požega aranžirala sam Balaševićevu pjesmu Odlazi cirkus.

Gdje te sljedeće možemo vidjeti i slušati?

Zasad nemam ni jedan nastup u Hrvatskoj s obzirom na to da idem u London na mjesec dana. Kad se vratim imam već dogovorene neke svirke, u Rapcu, Šibeniku i vjerojatno u Zagrebu. Moguće da se ponovi nešto u Novom Sadu, a možda bude nešto i u Makedoniji.

Što te odvodi u London?

Ovaj put idem više poslovno, sastanci, razgovori s diskografima i promotorima, te stvari. Imat ću sigurno i neke svirke tamo. Pokušat ću naći način da se ove engleske pjesme naprave vani.

Hoće li album biti izdan ove godine?

Ove godine, nisam sigurna. Iako imam materijala, to su sve još demo snimke, ideje u procesu nastanka. Nemam nekakav rok tako da stvaram dok te pjesme ne nađu pravi put i pravo vrijeme.

Jesi li perfekcionist što se tiče toga?

Da, malo sam OCD po tom pitanju i to zna biti loše jer ubijem cijelu muziku. Zabrijem na neki sound, recimo ne sviđa mi se ovaj snare ili kick ili motiv u basu mi nije dobar i onda ću tražiti svašta nešto, samo ne ono što treba, odslušati cijelu stvar. Ok je čut detalje, ali ne pretjerano. Poanta je u balansu, kao i sve u životu.

Be social

Komentari