Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Izvedbene umjetnosti

Dok Gospođica štedi i svoj posljednji dah, publika ne štedi glasnim aplauzom

13.11.2013. Ora Ines
Nataša-Ninković-3

Foto: Nenad Petrović

U Zagrebačkom kazalištu mladih sinoć je, u sklopu Ciklusa Europskog kazališta izvedena predstava Gospođica Jugoslavenskog dramskog pozorišta. Djelo je napisao Ivo Andrić i ono uz Prokletu avliju i Travničku kroniku pripada romaneskoj trilogiji. Redatelj predstave je Gorčin Stojanović.

Predstava se odvija u doba velikih promjena na kraju devetnaestog i na početku dvadesetog stoljeća, u godinama koje su došle poslije Prvog svjetskog rata i propasti dva velika carstva. Predstava je podijeljena, kao Andrićev roman na dva dijela : sarajevski i beogradski. Okosnica drame je jedan od najupečatljivijih ženskih likova u Andrićevoj literaturi – Rajka Radaković koja je cijeli svoj život posvetila da ispuni ocu obećanje o tome kako će štedjeti cijeli život i vratiti sav novac koji je njemu nemilosrdno oduzet i nevraćen. Njen život od tog trenutka dobiva samo jedan smisao – novac, i čak i kada osjetimo trenutke trzanja njenog srca prema nekom drugom, nagonskom cilju, ona se uvijek vrati na novac kao jedinog prijatelja i suputnika. Rajka konstantno vodi unutarnje ratove boreći se pritom s nepovjerenjem, biološkim osjetilima te potpunim povlačenjem u sebe, da bi na kraju skončala u jedinom društvu Švicarskih franaka.

Kostimografija je upečatljiva i među sarajevskom gospodom i beogradskim načinom života; prugasti sakoi, ženski ovratnici, duge haljine… (Lana Cvijanović).  Dramaturg predstave je Miloš Krečković, a scenograf (ujedno i spomenuti redatelj) Gorčin Stojanović. Za odličan scenski pokret zaslužan je Miloš Paunović.

Glavnu ulogu nosi Nataša Ninković. Njene ekspresije duboke su, no ponekad se čini da u svakoj situaciji (smrt njenog oca, strah, nepovjerenje, bijes) vidimo isti grč lica koji oduzima dramu koja proizlazi iz njenih unutarnjih ratova. Slično i s ulogom njene majke Radojke – Jasmina Avramović ugušila se u silnom plaču koji se s vremena na vrijeme znao pretjerano brzo smiriti i potpuno nestati s lica. U nekim trenucima pretjerano, u drugim i više nego uvjerljivo. Vojislav Brajović odigrao je tri uloge -ulogu oca, Rafe i ulogu pjesnika. U ulozi Rafe došlo je do nerazumljivosti jezika, ne znam je li to do toga što se predstava igrala u Zagrebu, ili je pak zaista problem u brzini, nerazgovijetnosti i dikciji. Ipak, u ulozi pjesnika je briljirao. U toj ulozi osjetili smo njegovu čvrstu dikciju te uvjerljivu i iskusnu glumu satkanu komadićima sjajnog Andrićevog teksta koji je u tim trenucima približio i Sarajevo i Beograd i cijelu regiju.

Predstavu nose Milan Marić (Veso), Nataša Tapušković (Jovanka), Srđan Timarov (Dajdža Vlado, Ratko). Milan Marić svojom dikcijom, scenskim pokretom i markantnošću svog lika dočarao je pravi duh vremena u kojem je predstava napisana. U svakom trenutku bio je uvjerljiv i samouvjeren na sceni. Nataša Tapušković izazvala je najglasniji pljesak, jer je svoju ulogu odigrala i više nego sjajno. Smiješno – zbog same pacifističke osobnosti, no u istu ruku ženstveno i čvrsto krećući se po sceni kao da je napravljena samo po njenoj mjeri. Srđan Timarov bio je naprosto sjajan u obje , potpuno različite uloge, i kada bih se trebala izdvojiti osoba koja je najviše doprinijela predstavi to bi sigurno bio on.

http://jdp.rs/predstave/gospo%C4%91ica/#

Foto: Nenad Petrović

Jasno je kako ovu predstavu nosi tekst i ime Ive Andrića, no to ne bi trebalo biti jedino i glavno što je nosi. Izrazito je važno napraviti određenu distinkciju koja će tekst pretvoriti u ljudsku dramu, približiti je ljudima i u ovom nadasve manje tmurnom vremenu. U predstavi je nedostajalo drame. Nedostajalo je straha, vrzmanja ljudske duše. No, predstava je ipak svojevrsno osvježenje u prostorima ZKM-a koje je bilo ispunjeno ne samo do zadnje stolice već do zadnje stepenice. Gledatelji su disali uz likove, pronalazili svoju mladost, prisjećali se malo boljih vremena. Uvjerljiva gluma, dobra redateljska ruka, pjevni songovi te stari očevi savjeti pronašli su put do svačijeg srca.

Komentari