Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Film

Dokukutak: Igrica kao oblik osobnog izražavanja (“Indie Game: The Movie”, L. Pajot i J. Swirsky)

02.07.2016. Marija VukšićFoto: /www.facebook.com/IndieGameTheMovie

Indie Game: The Movie (2012) fokus svoje radnje usmjerava na, kao što i sam naslov kaže, indie igrice tj. pojedince koji stoje iza koncepta i programiranja igrica kao što su Braid, Super Meat Boy i FEZ. Glavni je naglasak na tome da, za razliku od velikih gaming proizvođača i distributera kao što su EA Games, na jednoj igrici ne radi skupina od nekoliko stotina ljudi već tek nekolicina njih te su upravo zbog toga indie igrice duboko personalizirane i u suštini nesavršene, ali upravo je u tome njihov čar.

Edmund McMillen i Tommy Refenes tvorci su igrice Super Meat Boy i u neku su ruku glavni protagonisti dokumentarca. Osim što se gledatelju/ici pruža uvid u programerski dio posla iza stvaranja neke igrice (koji je, naravno, vrlo kompliciran), saznajemo i životne priče Edmunda i Tommyja koje donekle podilaze stereotipu gejmera i programera kao ljudi koji nisu društveno “aklimatizirani” i preferiraju svoje dane provoditi u samoći i igranju igrica.

Kad napravim igricu, za mene je to način komunikacije s ljudima bez da moram imati neku stvarnu interakciju jer mi se ljudi obično ne sviđaju. Preko kritike ili pohvale moje igrice, dobivam tu dozu komunikacije” (Edmund)

Ostatak dokumentarca nije ništa manje podložan stereotipima jer su svi tvorci indie igrica koji se pojavljuju bijeli muškarci s nekom vrstom osobnih problema zbog kojih imaju potrebu izražavati se preko igrica. S jedne je strane njihov odabir došao prirodno jer su redatelji namjerno izabrali te tri spomenute indie igrice zbog njihove uspješnosti i jedinstvenosti, no s druge je strane potrebno zapitati se zašto se nisu potrudili pronaći nekoga tko se ne uklapa i ne potvrđuje već ustaljeni stereotip. Primjerice, mladu i simpatičnu ekipu koja radi na uspješnim Amanita Design igricama ili Robin Hunicke koja stoji iza fantastične indie igrice Joruney. Iako životne priče muškaraca u dokumentarcu pridonose dubini iza stvaranja indie igrica, mnoge njihove tvrdnje i komentari nisu dovoljno objašnjeni i nije im se posvetila dovoljna pažnja. Gledatelj/ica tako do kraja dokumentarca neće saznati zašto Tommy misli da je raditi za EA Games jednako paklu i zašto su igrice kao što su Halo (i sve ostale mainstream igrice), po njegovom mišljenju, “sranje.”

Najveća snaga cijele priče proizlazi također i iz njezine najslabije točke. Naime, druga polovica radnje bavi se poteškoćama i problemima s kojima se indie gameri svakodnevno suočavaju i utjecajem tih problema na njihovu psihu, jer iza svoje igrice stoje samo oni, a ne tim od tisuću ljudi u kojem je krivnju lako prebaciti na nekoga drugoga. Ovaj najteže probavljiv dio dokumentarca daje na dubini, ali isto tako i odbija jer se s nekim strahovima koje indie games developeri proživljavaju teško poistovjetiti i doživjeti ih na jednakoj razini kao i oni. Doduše, kroz priču o FEZ-u obrađuje se vrlo ozbiljna problematika omjera vremena koje jedna osoba ima na raspolaganju i rada koji je ljudski moguće uložiti u neki projekt. Naime, Phil Fish dobio je za FEZ, koji je tada bio tek u stadiju dobro isprogramiranog koncepta, nagradu na Independent Games Festivalu no igricu je tek trebalo dovršiti i za to mu je bilo potrebno još nekoliko godina. Zbog toga je svakodnevno dobivao hejterske komentare jer se u glavama javnosti pojam “indie” igrice povezuje s jednostavnošću.

Ljudi ne shvaćaju da iza popularnih igrica koje se čekaju godinama, stoji cijela mašinerija ljudi koji rade na njima, a na FEZ-u nas radi dvoje. To je 2-D puzzle platforma smještena u 3-D svijetu, vrlo ambiciozan projekt i svo moje vrijeme utrošeno je na njega.”  (Fish)

Indie Game: The Movie nije nimalo loš dokumentarac i svakako je uspio u svojoj namjeri da tematiku i terminologiju indie igrica približi onima koji o tome ne znaju ništa, ali i onima koji su dobro informirani o toj temi. Ipak, nedostaje mu neka srž koja se razvodnila zbog prevelike pažnje pridane osobnim problemima i internim dramama selektiranih tvoraca indie igrica.

Komentari