Dokukutak: “Ovo činimo svjesno.” (“Before the Flood”, F. Stevens)
Poznati oscarovac Leonardo Di Caprio producent je i glavni glumac u dokumentarcu Before The Flood, redatelja Fishera Stevensa. Di Caprio je od početka svoje karijere javnosti poznat kao i ekološki aktivist, a radnjom ovog filma daje uvid u realnu situaciju najvećeg svjetskog problema današnjice, promjene klime, odnosno globalnog zatopljenja. Film je nastao kao producentska suradnja, između ostalih, Martina Scorsesea i samog Leonarda, a radnja prati Leonardovo dvogodišnje putovanje po svijetu s ciljem saznavanja koliko smo daleko doveli problem klimatskih promjena.
Putovanje svijetom
Glavni problem koji uzrokuje klimatske promjene je, kao što je većini ljudi poznato, sve veća emisija fosilnih goriva nafte, ugljena i zemnog plina. Današnja civilizacijska ovisnost o fosilnim gorivima je dosegnula svoj vrhunac ponajviše zbog načina na koji funkcionira naša ekonomija – naftu crpimo i koristimo za transport i prijevoz, dok ugljen i zemni plin najviše služe za proizvodnju struje.
Di Caprio nas u film uvodi svojim govorom pred UN-ovom skupštinom povodom dobitka titule ambasadora za mir. Činjenica da je glumac, bez iskustva i vlastitog istraživačkog rada postao UN-ov ambasador za mir izazvala je smijeh i izrugivanje u krugovima koji poriču postojanje problema globalnog zatopljenja. Stoga su uzeli to kao dodatan argument zašto se UN-ova i ostala upozorenja o globalnom zatopljenju ne trebaju uzimati za ozbiljno.
No, nepokolebljivi nas Leonardo uz razgovore s poznatim svjetskim ličnostima poput Ban Ki Moona, Baracka Obame i pape Franje, vodi na putovanje u kojem na pet kontinenata imamo prilike vidjeti razne negativne utjecaje klimatskih promjena. Preko razvijenog i bogatog SAD-a gdje državi Floridi prvoj prijeti opstanak zbog podizanja razine vode, do Indije u kojoj 300 milijuna ljudi bez struje pronalazi spas upravo u jeftinom ugljenu. Također, imamo prilike vidjeti prekrasne kadrove Arktičkih glečera kojima prijeti opstanak zbog sve bržeg otapanja leda. Predviđanja koja su se možda nekada činila pretjeranima, poput onih da ćemo za tridesetak godina moći ploviti cijelim Sjevernim morem ili kako će najveći otok svijeta Grenland nestati, polako dobivaju smisao.
Denial propaganda vs. politika ekološkog rasta
SAD, najveći svjetski potrošač i jedan od glavnih zagađivača atmosfere, još uvijek u potpunosti ne priznaje da je globalno zatopljenje stvarnost s kojom se treba suočiti. U dokumentarnom filmu možemo vidjeti da članovi američkog kongresa ne podupiru ideje za rješavanjem problema klimatskih promjena jer ih ne priznaju. Tako predsjednik senatskog odbora za okoliš, James Inhofe tvrdi kako su ”neki dovoljno arogantni da si umisle da ljudi mogu utjecati na klimu”. On, kao i mnogi drugi članovi senata, profitira od fosilnih goriva te zanemaruje globalne interese naspram vlastitih.
Pokret poricanja ili takozvana denial propaganda sustavno je organizirana i financirana od vodećih američkih poduzetnika koji zarađuju na fosilnim gorivima. Tako je uloženo u osnivanje tvrtki koje se predstavljaju kao stručne i znanstvene te osporavaju one koji tvrde da je problem sveprisutan. Film također prikazuje kadrove nekolicine američkih medija koji služe kao jedno od manipulativnih sredstava obmane građana i uvjeravanja da je globalizacija izmišljen pojam.
S druge strane, film nas vodi u proizvođačku tvornicu Zapada i ujedno najvećeg zagađivača svijeta, Kinu. Leonardo kroz razgovore s glavnim kineskim ekološkim dužnosnicima, saznaje da masovna industrija Kine ne utječe samo na zdravlje planete, već i na zdravlje samih građana i na njihov svakodnevan život. Za razliku od američkog društva koje je po pitanju globalnog zatopljenja podijeljeno, kineska se vlada uz javnu potporu građanstva posvetila promicanju politike ekološkog poboljšanja te se postepeno okreće obnovljivim izvorima. Unatoč još prisutnoj ovisnosti o fosilnim gorivima, Kina je danas svakako jedan od rijetkih primjera pozitivne politike usmjerene prema okolišu.
”…raj koji je ukaljan i uništen…”
U samom uvodu, kamera prikazuje sliku autora Hieronymusa Boscha, Vrt zemaljske naslade, sastavljenu od tri dijela; početna slika raja i savršenstva s Adamom i Evom, dio koji prikazuje kako savršeni raj biva polako ukaljan ljudskim grijesima, te zadnji dio koji raj prikazuje kao crno, propalo i kaotično mjesto. Slika je sjećanje iz Di Caprijevog djetinjstva, koji nam otkriva da je odrastao gledajući je i pokušavajući naći njen smisao i poruku. Završetak ovog dokumentarca implicira da zbog današnje situacije sam Di Caprio napokon uviđa smisao Boschove slike, a to je da ćemo, ako ubrzo ne poduzmemo nešto, završiti na mjestu koje nalikuje kao treći dio autorove slike; na oronulom, mračnom i mrtvom mjestu.
Glavno pitanje ovog dokumentarca je mogu li se ljudi posvetiti spašavanju vlastitog planeta, uz žrtvovanje svojih investicija i profita od fosilnih goriva. Mogu li se uistinu svjetske vlade udružiti i zajednički početi djelovati odmah, kako je i dogovoreno na Pariškoj konferenciji 2015., ostati će na budućnosti da pokaže. Međutim. svaki pojedinac može biti početak lanca promjene, primjer i uzor drugima.
