Dokukutak: Hrabrost dijeljenja intime (“The Closer We Get”, K. Guthrie)
Što smo si bliže, film koji je otvorio 12. ZagrebDox, dirljiva je i intimna priča redateljice Karen Guthrie. Nakon moždanog udara njene majke, Karen se vraća u obiteljsku kuću kako bi se brinula za svoju nepokretnu, no lucidnu majku. Isto radi i njen otac Ian, čovjek koji ih je napustio na dugi niz godina i odselio se u Afriku. Karen uzima kameru i bilježi njihov ponovni, zajednički život te nas odvodi na emocionalni rolerkoster dok, zajedno s njom, tražimo istinu i zaključenje. Film je nagrađen od strane žirija za najbolji međunarodni film na Hot Docs festivalu u Torontu.
Kako smo imali priliku čuti u govori Nenada Puhovskog na otvorenju, dokumentarni film najčešće iziskuje hrabrost, i to ne samo hrabrost kakvu smo imali priliku vidjeti u Cartel Landu, gdje se ekipa M. Heinemana našla usred vatrenog obračuna na ulicama Meksika, već hrabrost dijeljenja djelića sebe, odnosno svoje intime. Film Karen Gutherie maksimalno se uklapa upravo u to, davši gledateljima na uvid sve poteškoće, prepreke na koje je sama redateljica nailazila, pitajući bolna pitanja i iznoseći „prljav veš“ obitelji.
K. Guthrie razlaže obiteljski portret na tri etape, razbivši pritom linearnu vremensku strukturu. Nakon uvoda, retrospektivom dobivamo uvid u pozadinsku priču obitelji, da bi se potom vratili u sadašnjost i konačno, direktnom autorskom intervencijom, otišli u Etiopiju kako bi upoznali drugi život redateljičinog oca. Što smo si bliže kombinira nekoliko grana dokumentarnog filma povezavši direktni dokumentarac, obogaćen poetskim atmosferskim kadrovima eksterijera koji se nalaze u opreci s melankoličnim interijerom, s metodama izjavnog dokumentarca poput intervjua u kojima članovi obitelji direktno progovaraju o svojim problemima. Također, u nekoliko je navrata prisutna i v.o. naracija same redateljice, često suvišna, odajući možda i bojazan od mogućeg neshvaćanja, s obzirom na to da su svi ostali postupci samodostatni. Glazba u ekspresivnoj funkciji savršeno pogađa dirljive scene te iziskuje dodatan emocionalni angažman gledatelja.
Zaglavljeni u klupku emocija, pridružujemo se redateljici u njenoj nakani finalnog zatvaranja kruga cjelokupne, često dramatične, a i depresivne, obiteljske problematike. Kako se priča razvija, gledatelj je angažiran te nestrpljivo iščekuje rasplet, pritom navijajući za sretan kraj i uspostavljanje ekvilibrija. Imajući na umu kako se stvari brzo mogu promijeniti i kako balans obitelji treptajem oka može biti narušen, potpuno smo uronjeni u zamršenu situaciju. U određenim momentima se film može učiniti predug, koncentrirajući se na davanje istih informacija gledatelju duže no potrebno, ali u konačnici sve sjeda na svoje mjesto.
Što smo si bliže bez dlake na jezike progovara o obiteljskim problemima, te na gorko-sladak način, nadahnuto baratajući filmski izražajnim sredstvima, opisuje put jedne kćeri koja se trudi obitelj postaviti na noge. Nevjerojatno intiman i vrlo dirljiv, film prisiljava gledatelja da propita vlastite postupke, poistovjeti se s filmskim subjektima, te kroz generalno optimističan ton kojim je prožet pobuđuje u gledatelju snagu za borbu sa životnim preprekama.
