Dokukutak: Haktivizam i subverzivnost (“The Hacker Wars”, V.L. Weisman)
Američki je panoptikon česta tema dokumentaraca. Problem nadgledavanja i gubitka osobne slobode mogli smo zapaziti u filmovima poput Oscarom nagrađenog Citizenfoura, preko nizozemskog Panopticona do segmenata filmskog eseja Laurie Anderson The Heart of a Dog. U prijašnjim smo se dokukutcima već bavili filmovima koji tematiziraju haktivizam kao potencijalno rješenje. Još jedan u nizu takvih filmova visoko je stilizirani The Hacker Wars, prikazan na ovogodišnjem Subversive film festivalu, redateljice Vivien Lesnik Weisman, poznatije po svojem političkom (ali i intimnom) dokumentarnom filmu Man of Two Havanas.
Hakerski se ratovi fokusiraju primarno na tri protagonista: Andrewa „weeva“ Auernheimera, Barretta Browna i Jeremyja Hammonda. Weev je definicija internetskog trolla. Karizmatični haker s potrebom sustavnog vrijeđanja drugih ljudi zaslužan je za otkrivanje propusta u sigurnosnom sustavu AT&T-a. Bug koji je pronašao dopustio mu je da prikupi identitete i osobne informacije o korisnicima, pa iako je nekada takvo otkriće nagnalo kompanije koje su napravile propust da zaposle osobnu zaslužnu za pronalazak buga, danas te iste kompanije tuže dotične osobe, a weev nije iznimka. Pronalazak buga, weeva je odveo do sudnice,a kasnije i zatvora. Ta veoma zanimljiva i nepravedna situacija dobrano oduzima fokus filma, kao i weevova osobnost (većina ljudi koji podržavaju njegove postupke priznaje kako ga ne voli) što stvara disbalans u odnosu na vrijeme potrošeno na druge protagoniste. Primjerice, Barret Brown (moderna reinkarnacija Huntera S. Thompsona) novinar je koji je zaslužan za širenje hakiranih mailova Stratfora medijima, narcisoidan tip koji (zbog oca) od djetinjstva ima probleme s FBI-om te propagandist Anonymousa kojem je prijetilo preko 100 godina zatvora. Iako je weevova situacija sa zakonom nakon hakiranja AT&T-a itekako zanimljiva, njegova je osobnost, s druge strane, nešto na što film ovako ozbiljne tematike ne bi smio utrošiti toliko vremena. Posljednji protagonist je Jeremy Hammond, haker koji je bio usko povezan sa Sabuom, Hectorom Xavierom Monsegurom, za kojeg se ispostavilo da je doušnik FBI-a.
Vivien Lesnik Weisman se u većini slučajeva oslanja na kombinaciju arhivskog materijala i intervjua. Tema ovog ljutitog dokumentarca samodostatna je i značajna, stoga čudi postupak redateljice koja je odlučila razložiti film brzim tempom, koristiti kratke segmente intervjua, glasnu elektroničku glazbu i rap (glazba je zapravo sasvim u redu, ali ne odgovara serioznosti tematike), stilizirati dijelove filma efektima koji podsjećaju na video igru ili primjerice Operaciju Swordfish. A ja više nikad ne bi htio pogledati Operaciju Swordfish. Nema potrebe dokumentarni film činiti akcijskim filmom.
Gubitak osobne slobode i disbalans moći između vlade i građana definitivno je vrijedan dokumentiranja, kao i različite priče protagonista. Svaka od tih priča, također, mogla bi biti materijal za zaseban film. The Hacker Wars koncentrira se na dotične tri priče, ne ulazeći detaljno u problematiku nadgledanja građana od njihove vlade, što s jedne strane dopušta da se više pozabavimo interesantnim karakterima protagonista, no s druge strane nemamo uvid u činjenice, odnosno dokaze „panoptičkog oka“. Naravno, postoje filmove poput Citizenfoura, Deep Weba i sličnih koji to čine, ali šteta bi bilo da osoba koja se upoznaje s cijelim svijetom haktivizma prvo pogleda film koji (iako u većini slučajeva ima pravo) gleda na situaciju veoma jednostrano sa sistemom „vjerovanja na riječ“.
Daleko od toga da film nije dobar. Zabavan je, na trenutke i smiješan, te konstantno drži u sebi tihi poziv na subverziju. Što je odlično, kao i upoznavanje šire publike s problemima o kojima se u medijima ne piše, ali film je, mora se priznati, imao potencijal za puno, puno više od toga.
