Istaknuto
23.10.2017.

Oliver Frljić režirao je u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru klasičnu Euripidovu tragediju kao predstavu o društvu u kojem je žena građanin drugoga reda. "Medeja" je na ovogodišnjim Gavellinim večerima osvojila nagradu za najbolju predstavu i za najbolju žensku ulogu.

19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

Film

Dokukutak: Bizarna priča o škakljanju (“Tickled”, D.Farrier, D.Reeve)

14.01.2017. Tin BačunScreenshot: trailer|youtube.com/watch?v=iOBXuCYB4jQ

Novinar David Farrier i montažer Dylan Reeve prethodno nisu bili poznati kao redatelji, ali ih je ova bizarna priča navela da snime dokumentarni film. Kako to često biva, priča dokumentarca je daleko čudnija od fikcionalne, a da je netko snimio igrani film s takvom temom (škakljanja), bila bi u najmanju ruku neuvjerljiva. Pa krenimo.

„Competitive endurance tickling“

David Farrier, Novozelanđanin, novinar i televizijski reporter, na internetu pronalazi začudne videe koji prikazuju aktivnost pod imenom „competitive endurance tickling“, odnosno svojevrstan „sport“ škakljanja. Mladi momci atletskog izgleda zavezani su za krevet ili slično, dok ih drugi škakljaju do iznemoglosti. David kontaktira stranicu (koja je još uvijek dostupna na Facebooku) kako bi dogovorio intervju, ali dobiva neprijateljski odgovor – stranica se ne želi dovoditi u vezu s homoseksualnim novinarom, njegovom reputacijom i fan bazom. „Bio je to čudan odgovor“, govori David, „posebno zato što se sport činio malo…gay“. U tom trenutku počinje istraživačko novinarstvo i priča koju krasi epitet bizarnog, epitet koji najbolje opisuje ovaj film.

škakljanja

Foto: facebook.com/TickledMovie

Škakljiva tema

I čim su redatelji zaronili u priču, pokušavali su ih zaustaviti. Nekolicina je prijetnji bila upućena prema njima, baš kao i prema participatorima tog „sporta“. Pitamo li se što je u pozadini svega, odgovor će biti apstraktan, ali nesumnjivo i točan – moć. Kroz što će sve novozelandski novinari proći, nema potrebe otkrivati. Preporuka je pogledati devedesetominutni film, ali valja barem reći da se radi o drastičnim posljedicama, bizarnim stvarima i ne tako nevinom „sportu“.

Svi postupci korišteni unutar filma u funkciji su pripovijedanja ove priče. To uključuje, naravno, arhivske snimke (u dokumentarcu ovog tipa su gotovo neizbježne) u kombinaciji s intervjuima, kao i kameru koja prati Davida i Dylana u potrazi za vlasnikom stranice. Redatelj je i voice over pripovjedač, a kao zanimljivost mogu se istaknuti master kadrovi koji pojašnjavaju gledatelju mjesto radnje (orijentacijski kadrovi) te mu olakšavaju snalaženje u filmu. U velikom broju dokumentaraca snimljeni su samo da bi ispunili svoju funkciju, ali ovdje su često izuzetno lijepi (iz nepoznatog razloga), prikazani u simetričnoj kompoziciji (premda to ne služi kao nova razina pripovijedanja i realno, ne služi ničemu).

Druga je zanimljivost što pojedini dijelovi djeluju igranofilmsko. Jedna je scena dana u slow motionu. Krupni planovi i detalji uz popratnu glazbu odaju motivaciju koja se da iščitati s lica svake prikazane osobe koja sudjeluje u procesu snimanja videa škakljanja.

Robert Durst, David d’Amato

Iza svega će, navodno, stajati jedna osoba. Ličnost dovoljno bogata da joj se ne može prići i da zaobilazi sistem pravosuđa. Ličnost koja podsjeća na Roberta Dursta, ali ne zalazi u homicidalnost. U lovu, David i Dylan u isto su vrijeme i redatelji i istražitelji, i premda na momente njihova istražiteljska uloga ne funkcionira potpuno onako kako je zamišljena, dvojac uspijeva istinu izvući na vidjelo. U cijelom tom bizarnom kaosu, istina zna biti humoristična, ali redatelji vide kako tu, tako i komponentu pathosa.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 2.250 out of 5)

Komentari