Istaknuto
05.12.2018.

I ove srijede stižu glazbeni noviteti. Glasujte za za najbolje singlove proteklog tjedna i pomaknite svog favorita na ljestvici.

03.12.2018.

Pažljivo pratite portal jer ćemo u člancima sakrivati najbogatije i najvrijednije nagrade do sada.

Film

Dom je tamo gdje je sigurno (“Human Flow”, A. Weiwei)

06.03.2018. Adnan BajrovićFoto: facebook.com/HumanFlowMovie

Ljudske seobe su, bez sumnje, jedan od glavnih zupčanika u našem povijesnom mehanizmu. Od samih početaka ljudi su iz ovih ili onih razloga odlučivali promijeniti mjesto svog stanovanja i pustiti korijenje na nekom drugom dijelu na planeti. Tako su Iliri dospjeli na balkansko područje, anglosaksonske rase i mnogi drugi na američko tlo itd. Ali kada nekoliko desetaka milijuna ljudi zbog sigurnosti krene na odiseju, a svijet stoji, gleda i relativno ne čini ništa, to znači da smo na pragu velikih nesuglasica i problema.

Koje su to nesuglasice i problemi, najbolje prikazuje dokumentarac Human Flow, novi film poznatog redatelja Ai Weiweija. Sniman u 23 zemlje u periodu od jedne godine ovaj nam film donosi sliku svijeta u kojem žive milijuni izbjeglica. Od Afrike, preko Sirije do jugoistočne Azije, Weiwei snima ljude koji su očajničkoj potrazi za poštovanjem i sigurnim krovom na glavom.

Kip slobode i egzil

Film započinje snimkom dubokog plavog mora iz ptičje perspektive na kojemu se odbija svjetlost sunca, mir i tišina prate let ptice preko, a zatim nas prebacuje na snimku pretrpanog broda koji plovi tim morem, također iz ptičje perspektive. Nakon toga na ekranu se pojavljuju stihovi turskog pjesnika Nâzıma Hikmeta gdje između ostalog piše želim pravo života … želim pravo prvog čovjeka. Ove riječi, a i drugi citati koji se pojavljuju kroz film, a potiču od arapskih pjesnika, pratit će čitav film, sve do samog kraja. Sam je Hikmet bio žrtvom sistema koji su išli protiv čovjeka. Sam je redatelj Weiwei bio žrtvom progona kada je tijekom 70-ih godina njegova porodica bila prognana u jedno izolirano selo u pustinji Gobi u Kini. To iskustvo čini da on ovaj film radi s naročitom emocijom i privrženošću, da izbjeglice gleda očima punim poštovanja s pruženom prijateljskom rukom i dobronamjernim osmijehom.

Prije nekoliko godina sirijski je umjetnik Tammam Azzam kreirao fotografiju na kojoj je od ruševina iz Sirije sačinjen Kip slobode. Ova slika je u to vrijeme, prema njegovim riječima, predstavljala svjetlo optimizma u ratom pogođenim gradovima i državama, nadu u bolje sutra. Godine prolaze, optimizma je sve manje, a Kip slobode poprima drugačije značenje. Originalna statua koja stoji na ušću rijeke Hudson u New Yorku predstavlja personifikaciju slobode i pozdrav svim posjetiteljima i useljenicima u SAD. Danas, te iste SAD, okreću leđa onima koji su na prvom mjestu stvorili tu zemlju, iseljenicima i izbjeglicama, a njihovim stopama kreću i mnoge druge države. U naslovu sam napisao „Dom je tamo gdje je sigurno“, ali ako za 65 milijuna izbjeglica, koliko ih je trenutno u svijetu, nigdje nije sigurno – kući im prijeti smrt, drugdje su nepoželjni – gdje onda da idu, gdje oni pripadaju na ovoj planet i tko o tome odlučuje?

Imigrantska poezija

Weiwei je upravo potonja pitanja utkao u svoj film. Želio je da se gledatelji zapitaju i potraže odgovor kada će prestati globalni strah od drugih, kada ćemo skinuti bodljikave žice s granica i odabrati put otvorenosti, slobode i poštovanja prema čovječanstvu. Često mi pada na pamet citat iz filma Interstellar: We used to look up at the sky and wonder at our place in the stars. Now we just look down, and worry about our place in the dirt. Ove dvije rečenice na najbolji način sumiraju današnje stanje u svijetu, a Weiwei na svojevrsni poetski način sve to prikazuje. Iza žica, zidova i ograda svaka nacija samo se valja i brine o svom mjestu u blatu.

Ali granice su samo izmišljotina ljudskog uma i riječima sirijskog astronauta koji iznosi finalne riječi u ovom filmu sva živa bića žive u jednoj velikoj naciji kao braća … svi živimo zajedno na ovoj lijepoj planeti i svi je dijelimo, a zaštiti je možemo samo sa solidarnošću i ljubavlju, bez manipulacije, bez ubijanja, prognanstva. Nažalost tu postoje i zli ljudi, njih pošaljimo u svemir.

Foto: facebook.com/HumanFlowMovie

Tokovi čovječanstva

Human Flow je jedno uistinu emotivno putovanje na kojem snaga i volja izbjeglica ne prestaje iznenađivati, dječji osmijeh koji se i nakon svega opet čuje, ali opet, s druge strane, snaga moćnih pri otporu da shvate, razumiju, pomognu. Naravno, postoje oni koji su svijetla strana tog dijela čovječanstva, ali unatoč svim njihovim naporima, vjetrenjače protiv kojih vode boj nerijetko ostaju nijeme.

Jedna od rijetkih stvari koje se mogu prigovoriti filmu jest njegova dužina koja u korespondenciji s dugim kadrovima iz ptičje perspektive razvlači film u nedogled. No, i to ima svoj efekt koji će na one strpljive i razumne značajno utjecati. U konačnici, Weiwei donosi jedan kontemplativan i bitan film o aktualnoj gorućoj temi kojoj se ne nazire kraj, a s kojom bismo se svi trebali suočiti kako bi slika svijeta u našim glavama bila dopunjena, potaknuta i eventualno promijenjena.

(Visited 65 times, 1 visits today)
Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari