‘Dostojanstvena zemlja’ i ‘Moj razred’ obilježili treću večer 9. Festivala tolerancije

U utorak je deveto izdanje Festivala tolerancije zakoračilo u svoju treću večer; nakon nedjeljnog otvorenja, na kojemu je prikazan Walesa: čovjek nade (2015) poljskog oskarovca Andrzeja Wajde, te ponedjeljka, čiji je vrhunac bio prikazivanje njemačkog igranog filma Slobodan pad (2013) Stephana Lacanta i Tvoja sam (2013) norveško-pakistanske redateljice Iram Haq, u utorak su u Velikoj dvorani Kina Europe prikazana dva dugometražna dokumentarna filma: Dostojanstvena zemlja (2014) nizozemskog redateljskog dvojca Loes Gompes i Sandera Snoepa te Moj razred (2013) talijanskog redatelja Danielea Gaglianonea. Loes Gompes je nakon prikazivanja – uzgred budi rečeno prvog na nekom međunarodnom festivalu – Dostojanstvene zemlje odgovarala na pitanja publike, a kao što je to bio slučaj i na otvorenju, obojici filmova prethodili su kraći dokumentarni uraci – priča o dječaku s cerebralnom paralizom, Isti, a različiti: Archijeva priča (2015) britanskog redatelja Davida Barnesa te Not Anymore: Priča o revoluciji (2013) Matthewa Vandykea, priča o humanitarnoj krizi u ratom pogođenoj Siriji iz vizure dvoje mladih Sirijaca, novinarke i borca.

Polupuna Velika dvorana mogla je pratiti dokumentarni uradak o Pokretu PP (Porgel & Porulan), iz kronika o Drugom svjetskom ratu u Kraljevini Nizozemskoj nepravedno izostavljenoj stavci koja je spasila brojne – pretežito židovske – živote u vrijeme njemačke okupacije te zemlje. Redateljski duo Gompes i Snoep pričaju priču putem starih fotografija te iskaza preživjelih članova obitelji o tome kako je dvojac Bob van Amerongen i Jan Hemelrijk stavio svoje život na kocku da bi spasio život drugih. Narativ se tka samo iz sjećanja i pripovijedanja; okvir svega dakako čine povijesne činjenice, arhivski materijali i slike iz privatnih pismohrana preživjelih, no upravo se prisjećanjem stvara tkivo koje dodatno naglašava zastrašujuće činjenice iznesene na velikom platnu. Bez grozomornih slika iz logorâ ili trunke patetike, Dostojanstvena zemlja uspijeva dočarati dvije strahom ispunjene godine nakon gotovo stoljetnog mira u ovoj malenoj kraljevini kraj tadašnjeg Velikog Njemačkog Carstva, kada je jaram ideologije bio jači od života ljudi. Pokret PP ostao je do sada relativno nepoznat u Nizozemskim, pa tako i međunarodnim standardima, a ta se činjenica može ponajviše pripisati skromnosti njegovih članova, koji su i sam pokret pokrenuli iz puke potrebe za spašavanjem ljudskoga života, jer to nije herojski, već normalan čin. No njihova dobročinstva nisu prošla sasvim nezapažena: roman Večeri (1947) Gerarda van het Revea, jednog od „Velike trojke“ nizozemske postratne književnosti (uz Willema Frederika Hermansa i Harryja Mulischa) inspiriran je upravo djelatnostima Pokreta PP. Gompes i Snoep mogu se pribrojati nizu stvaralaca koji su svojim dokumentarnim filmom dali obol za upoznavanje europske i svjetske javnosti s jednom od najhumanijih gesti nizozemske povijesti općenito.

Drugi prikazani dugometražni dokumentarni film može se samo uvjetno nazvati dokumentarnim: Gaglianone svome dokumentarističkom pristupu u filmu Moj razred daje i natruhe fiktivnog, no to nikako ne narušava faktualnost prikazanoga, dapače, još je više i ističe. Time je stvoren film unutar filma, svojevrsni spoj želje za dokumentarnim pristupom te fiktivnim okvirom, koji tematizira jednu naizgled jednostavnu i ni po čemu posebnu temu: svojevrsna večernja škola talijanskog jezika, koju pohađaju imigranti svih dobnih skupina, postaje poprištem ne samo želje za integracijom u talijansko društvo pojačanom asimilacijom, nego i mjestom na kojemu polaznici na krnjem talijanskom progovaraju o svojim traumama iz prošlosti. Suvereni učitelj, čiji lik tumači Valerio Mastandrea, jedan od najpoznatijih talijanskih glumaca današnjice, ima jedan nesvakidašnji pristup i odnos sa svojim učenicima. Osim što ih uči jeziku i time im utire put za zaposlenje i za prilagođavanje društvu u kojemu su se našli, ujedno im pomaže i u njihovim administrativnim zavrzlamama glede boravišnih dozvola. Sve to pomno prati filmski tim, koji ujedno čini rub između dokumentarnog i fiktivnog pristupa filmskoj radnji te koji ujedno zadire u radnju (dokumentarnog) filma i istovremeno se (fiktivno) distancira od nje. Nigerijci, Gvinejci, Egipćani, Ukrajinci i Bengalci kroz šturi vokabular i uz pregršt gramatičkih greški progovaraju o svojim domovima, o razlozima zašto su ovdje, o tome kako se ovdašnje društvo razlikuje od njihova domicilnog te o nadi kako će uspjeti ostati u ovoj zemlji u kojoj nema rata, silovanja ni ubojstava. Dokumentarističko-fiktivnim pristupom ovim je crnim prošlostima ponuđena i svjetlija budućnost, budući da u međusobnoj interakciji u svrhu boljeg usvajanja jezika polaznici nadilaze svoje traume i sa svojim kolegama dijele tračak humanosti dok progovaraju o boljim životima, za koji se nadaju da ih očekuje.

Treća večer 9. Festivala tolerancije u Kinu Europa odvila se pred gotovo potpuno napunjenom Velikom dvoranom, a gledatelji su mogli u kratkom roku vidjeti što suvremena europska dokumentarna kinematografija ima za ponuditi po pitanju kratko- i dugometražnih filmova. Dostojanstvena zemlja i Moj razred svakako predstavljaju važan doprinos filmskom krajobrazu suvremene dokumentarne kinematografije, budući da svojim inovativnim pristupom i svježim temama osvješćuju i educiraju gledatelja o temama koje nije znao ili kojih često nije u dovoljnoj mjeri svjestan. Ostaje vidjeti hoće li se ostale večeri Festivala povesti ovim, svakako svijetlim, primjerom.