Druga plesna lekcija i Svjetski dan plesa: Nikada nemojte prestati plesati
Svi žudimo. Neki žudnju osjećaju u srcima, neki žudnju osjećaju u želucu, neki žudnju osjećaju u rukama i nogama. Bilo kako bilo, sve te žudnje imaju značenje za svakog od nas. Sve se te žudnje rađaju s razlogom. Sve te žudnje žude. Srce žudi za ljubavi, onako tiho, ali bolno. Želudac žudi za bakinom sarmom ili kolačima. Ruke i noge? Ruke i noge žude za pokretom. Tijelo žudi za pokretom, glava žudi za pokretom, duša žudi za pokretom. Sretan vam Svjetski dan plesa!
Dok se mnoge izvedbene umjetnosti, pogotovo one koje počivaju na daskama koje život znače, oslanjaju na riječi, riječi koje su za njih osmislili drugi, ples se kao izvedbena umjetnost oslanja na slobodu. Slobodu koja se stvara u ljudskom duhu i izlazi kroz tijelo u obliku pokreta. Svi mi zapravo plešemo. I dok moji prsti trenutno plešu po tipkovnici, nečiji prsti u susjednom stanu plešu po prljavim tanjurima i igraju se vodom i sapunicom. No, krenimo od početka.
Svjetski dan plesa slavi se od 1982. godine 29. travnja. UNESCO-ov Međunarodni odbor za ples Međunarodnog kazališnog instituta pokrenuo je ovu inicijativu. Osnovna ideja tog dana je podsjećanje javnosti na ples kao umjetnički oblik izražavanja te uživanje u njegovoj univerzalnosti koja prevladava sve političke, kulturne i etičke prepreke. Čitanjem međunarodne i hrvatske poruke plesu, pokušava se osvjetiti publiku da prigli ples kao i svaku drugu umjetnost prihvačajući sve njegove ljepote. Taj datum je zapravo rođendan začetnika modernog plesa i velikog plesnog reformatora Jeana Georgesa Noverrea. Iako mnogi ne vole trpanje u košare, ime poput Noverreovog slobodno stavite u istu košaru s Isadorom Duncan, Rudolfom von Labanom, ali i začetnicom suvremenog plesa u hrvatskoj Anom Maletić.
Sva su ova imena, neovisno o obilježavanju svjetskog dana plesa, za moderno doba u plesnoj umjetnosti poprilično važna. Kako je termin poprilično teško odrediv, možemo ova imena usporediti s imenima poput Branka Gavelle kada govorimo o kazalištu, Fjodora Dostojevskog ako govorimo o književnosti ili pak s imenom Josepha Pulitzera ako govorimo o novinarstvu. No, zašto se nad mnogim glavama javlja upitnik kada spominjemo Anu Maletić? Već sam se u prvoj plesnoj lekciji dotakla nje i njenog rada, no nije na odmet ponoviti: naša je mala zemlja odgojila vrsnu Anu Maletić koja joj se odužila dovođenjem suvremenog plesa u Zagreb. Vodeći se Labanovom teorijom, Ana Maletić u Zagrebu otvara školu za ritmiku i ples, a nakon II svjetskog rata školu suvremenog plesa.
Ples kao izvedbena umjetnost u Hrvatskoj je poprilično zastupljen, no rijetki će svoje vrijeme i novac izdvojiti za pola sata uživanja u tišini ili uz zvukove nepoznate skladbe bez riječi koje će ih omesti u vlastitom razmišljanju. Na plesnoj se sceni događaju dobre stvari. Imamo Platformu.HR, imamo Tjedan suvremenog plesa, jedne godine imamo, a druge više nemamo katedru na Akademiji dramske umjetnosti koja je posvećena plesu (ne pokretu). Imamo mnoštvo plesnih centara, plesnih studija za ovu ili onu vrstu plesa. Imamo odlične instruktore, koreografe, plesne pedagoge. Imamo želje, imamo ljubavi, žudimo. Imamo tijela i dušu, imamo sve što nas treba učiniti velikima, no i dalje smo mali.
Smatram da je prvobitni nedostatak samog plesa manjak riječi. Iako su one zapravo samo otegotna okolnost i jezik kao takav nije razumljiv cijelom svijetu već samo nekolicini, plesni je jezik onaj kojeg pričaju svi, a priče koje ispriča ljudsko tijelo nisu ništa manje vrijedne od onih koje ispričamo riječima. Čak se i ovogodišnja hrvatska poruka plesu oslanja na nedostatak riječi, a napisao ju je Branko Banković, član Studija za suvremeni ples u Zagrebu. „Ples je drevna i uzvišena umjetnost koja ne poznaje granice, emotivna i imaginativna, čini nas slobodnima. Ples govori univerzalnim jezikom. Plesačevo tijelo ulazi u dijalog s gledateljem, stvara svijet zajedničkih preokupacija, žudnji, mijenja prag osjetilnosti. Svjedoci smo vremena u kojemu je osjećaj ljudske solidarnosti izgubljen te postaje sve više stranim. Kako ples dopušta biti izvan paradigme u kojoj živimo, imamo tu privilegiju plesom bez izgovorene riječi, govoriti snažnije od svih. Zato, kako kaže i Pina Bausch: MORAMO PLESATI“.
Svatko će razumijeti stroge pokrete balerina koje s lakoćom poskakuju daskama koje život znače. Svatko će razumijeti autoritet koji je sadržan u tim strogim formama, pokretima ruku i nogu, i taj autoritet je dobar jer on je usporediv s bilo kojim autoritetom u životu: majkom, ocem, učiteljem.
Suvremeni ples možda i neće razumjeti svatko, ali vjerujem da svatko u njemu može pronaći sebe. Deformacije onoga što nam donosi baletni autoritet svake od pozicija nogu ili ruku, suvremeni plesač prigrli kao svoje, s time se igra, njeguje pokret i polako zaobilazi autoritete koje su nametnuli još davnih dana na francuskom dvoru. Suvremeni ples je poput dječje igre. Bezbrižan i lagan, podložan promjenama i novim idejama. Suvremeni ples je i igra mojih prstiju na tipkovnici i ruku koje u susjednom stanu peru prljave tanjure, ako tako sami odlučimo.
Poanta plesa, bilo da se radi o klasičnom baletu, suvremenom plesu, pole danceu ili standardnim plesovima, nikada nije bila napraviti plesni zakon kojeg će se držati baš svi i koji će ograničiti ljudsko tijelo, maštu i kreativnost. Poanta plesa nikada nije bila napraviti plesni zakon u kojem će pisati što je ples, a što nije, koje pokrete valja koristiti, a koje ne. Ples je tijelo u trodimenzionalnom prostoru. Tijelo koje pada od umora na krevet, tijelo koje izmiče granama na vjetru, tijelo koje nepomično stoji ili ono koje prkosi gravitaciji. Ples je ono u što vi sami vjerujete i ono što vi odlučite da je ples. No, kada odlučite, zadržite ovu rečenicu u glavi: “Pokušavajte, griješite i uvijek iznova započinjite, ali iznad svega plešite, nikada nemojte prestati plesati”! (Mourad Merzouki)
