Izvještaj – Brijačnica (Tvornica): Svi ostali kao predgrupa karizmatičnim Sarajlijama

Nakon prve čistokrvne punk večeri s primjesama pravog rock ‘n’ rolla za koju mi je, moram biti iskrena, neopisivo žao što nisam posjetila, Druga večer Brijačnice nastavila se u mirnijem tonu i pred skromnijom publikom. Lika Kolorado, Rezerve, Mile Kekin i Letu Štuke nastupali su spomenutim redom.

Bendovi su sveukupnu publiku zabavljali do sata iza ponoći i predstavili što novija hrvatska glazbena scena ima za ponuditi svojoj vjernoj publici. Za početak, zanimljiv mi je koncept ovogodišnje Brijačnice. Žanrovski su se više-manje spretno odijelile večeri napravivši tako mišung starog i novog glazbeno obrazujući mlađe generacije glazbom koja je prije njihova rođenja utirala put novim glazbenim smjerovima, ali i starije, upućujući ih u zbivanja moderne scene.

Stvar kojoj se nisam mogla načuditi jest neposjećenost drugog dana festivala koja se dogodila unatoč prihvatljivim cijenama karata. Ne mogu reći da izvođači nisu bili zanimljivi, štoviše, dva mlada benda koji već sada ostavljaju puno potencijala za ovu i naredne godine, novi projekt potpuno novog Mile Kekina i uvijek od zagrebačke publike toplo dočekani Letu Štuke.

Razlog slabe posjećenosti ne znam, ali oni koji su posjetili drugi dan Brijačnice sigurno nisu požalili.

Do sada najbolje od Like Kolorado

Liku Kolorado slušala sam do sada tri put: na Beer Festu prije nepune 2 godine, prošlogodišnjem INmusicu i ove jeseni u Kinoteci i moram priznati da mi ni jednom nisu zvučali ovako dobro kao sinoć. Vidi se da sad već u nogama imaju podosta svirki i da su se pronašli na stageu, proživljavajući svaku pjesmu onako kako su se pronašli i u glazbi.

Kratkim nastupom predstavili su do sada objavljene singlove Sigurno, Samuraj, Smiješ zaurlat i Kralj dok su za sam početak sačuvali budući singl. Kako to obično i bude kod nas na jednom festivalu, najmanje ljudi bilo je na najranijem nastupu koji je kačio baš ovaj bend, ali se nije činilo da ih to previše dira.

Zvučali su skladno, čitav nastup je bio na mjestu, a ono što bih posebno pohvalila jesu harmonije koje Vanja tijekom svih pjesama slaže na Filipov vokal, a kojemu se kao treći vokal priključivala i Ana. Sve u svemu, napredak je vidljiv i ovoj ekipi pozornica Velikog pogona itekako godi pa se nadam da ih uskoro možemo očekivati na njoj i u punijoj satnici. Do tada, keep up the good work, guys!

Rezerve to neće podnijeti

S druge strane, bend Rezerve imala sam priliku čuti samo kako izvode svoj singl Madona na Dodjeli Rock&off glazbenih nagrada. Momci u galantnim, bijelim odijelima tada su plijenili pažnju okupljenih i izvan pozornice, a odabranim outfitom savršeno su nadopunili štih pjesme kojom su se na toj dodjeli predstavili – ali i albuma “Ravno do dna” objavljenog prošle godine.

Jeste li znali da su dečki prvotno otpočeli svoju karijeru kao punkeri? Ako niste bili upoznati s tom činjenicom, dečki su vas sinoćnjim nastupom podsjetili na to otpočevši čitav nastup upravo sa svojim prvim singlom Rezerve to neće podnijeti. Koliko god zanimljivo bilo gledati četvoricu momaka u bijelim odijelima kako se bacaju na punk ritmove, malo mi je svemu tome nešto nedostajalo.

Prebrzi i nelogični prijelazi između punk i pop pjesama činili su mi se pomalo nesmisleni i nezaokruženi, a vjerujem da se moglo odraditi to puno zanimljivije i dinamičnije. Ovako su mi pažnju držali cooler na synthu koji tijekom čitavog nastupa nije skidao sunčane naočale i bubnjar koji je dizao atmosferu okupljenih, posebno onih nekoliko fanova u prvim redovima koji su ipak, za mene onaj nespretan prijelaz između glazbenih stilova, vrlo spretno pratili.

Vratite mi spontanog, novog Kekina

Zašto novog i spontanog? Albumom “Kuća bez krova” Mile Kekin je predstavio drugu stranu onog punkera kojeg smo godinama navikli gledati na čelu Hladnoga piva. Dozu šunda i punkerskog rebel-hatea na promociji solo albuma ove zime u Vintageu u Kekinovu pogledu je zamijenila nostalgija za prošlim danima s primjesama optimizma za sadašnjost i budućnost. Uloga autobiografa na pozornici stoji mu savršeno, posebno kada vidite kako je talentiranu i mladu ekipu glazbenika okupio oko sebe kako bi mu pomogli ispričati tu priču. U ovom sastavu svaka riječ je na mjestu, akcentirana koliko i kako treba biti, protkana emocijom kakvu samo priča o vlastitom životu povlači.

Sinoć mi je nedostajalo toliko toga. barem što se emocija tiče. Kekin se činio premoren, inače najdraža Kuća bez krova mi se činila kao da mu ju je već sad dosta izvoditi. Dečki u bendu su bili na visini zadatka, i više od toga. Isto što me je fasciniralo prvoga puta kada sam ih čula, dočekalo me je i sinoć: kako četvorica od preostale petorice članova benda slažu harmonije na Kekinov vokal te kako izmjenjuju instrumente između pjesama u tren oka.

Emocije je nedostajalo, možda i iz razloga što je za svoju novu priču Kekin dobio manje vremena pa je u sat vremena nastupa pokušao reći puno previše toga; predstaviti novi album i nove pjesme s pokojom anegdotom vezano uz njih, podsjetiti na stare hitove s Belfast Foodom Van iz grada kao i uspješnice s Ivankom Mazurkijević, koja mu se i ovoga puta pridružila na pozornici izvodeći Maslinu i Dolje je bolje. Da se razumijemo, ljudi su uživali baš kao što će svaki puta uživati kada čuju ove hitove, ali mi je zbog toga priča o Kući bez krova ispala manjkava.

Svi su čekali Štuke

Čitajući izvještaje prethodnog dana festivala zaključila sam da bi se scenarij nestajanja ljudi po pojavi posljednjeg izvođača, koji je na scenu stupao malo prije ponoći, mogao ponoviti. Znate što se dogodilo? Tvornica je u 5 do ponoći bila ispunjenija nego li čitavu večer.

Ljudi koji su čitavu večer sjedili na tribinama, sada su ustajali i plesali ili se gurali u gužvu koja se stvorila pred pozornicom. Za Letu štuke nije potrebno posebno predstavljanje, a nije potrebno ni posebno objašnjenje. Savršeno uhodan pogon koji jesu Štuke s karizmatičnim Dinom Šaranom na čelu još jednom su pokazali kako ni kasni termini ne predstavljaju problem ni njima ni njihovoj vjernoj publici koja je bila spremna čekati do tih kasnih sati.

Svi su čekali samo kako bi ih Šaran počastio svojim slikovitim i prostim stihovima te svojim genijalnim plesnim pokretima. Izveli su najveće uspješnice, u sat vremena se prošetali svojom karijerom, odradilo se i nekoliko pijanih šutki i isto tako pijanih stiskavaca. I zvalo ih se na bis. Jedini bend te večeri kojeg je publika uopće bila željna više nego što su im u regularnom dijelu dali. Dovoljno je s tim završiti – Zagreb je itekako željan benda Letu Štuke i izgleda da će tako uvijek i biti.

Summa summarum? Prebacivanje Brijačnice u prostor Tvornice kulture i u termin ranog proljeća (u usporedbi s prijašnjim koji je bio zakazan u siječnju) pun je pogodak. Ovogodišnje tematiziranje večeri po meni stavilo je ovaj mali gradski festival na vrh događanja s početka godine. Tko kaže da festivali ne mogu imati edukativni karakter za mlade, stare i sve koje glazba ispunjava?