Istaknuto
17.07.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta I ovog tjedna u Novoj glazbi donosimo domaće i regionalne glazbene novitete na preslušavanje i glasanje za one koji to zaslužuju.

16.07.2019.

Vrijeme čitanja: 5 minute Hrvatski se redatelji pitaju po čemu je Hrvatska radiotelevizija javna, a po čemu hrvatska. Pozivaju da poručite HRT-u: 'Meni se to gleda!'.

Izvedbene umjetnosti

“Eichmann u Jeruzalemu” (ZKM): Katarzično putovanje od kolektivnog prema individualnom

26.03.2019. Antonia SvetinaFoto: Marko Ercegović / www.zekaem.hr
Vrijeme čitanja: 4 minute

Predstava koja je premijerno izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih 22. ožujka, “Eichmann u Jeruzalemu”, teško se može pravilno okarakterizirati jednostavnim epitetom poput sjajna ili izvanredna. Riječ je o zaista posebnom dramskom ostvarenju koje četiri sata ne dopušta lutanje misli te ni jedan trenutak ne ostavlja bez žestokog naboja emocije. Redatelj Jernej Lorenci predstavu gradi sklapajući niz slika, tema i misli o ljudskoj povijesti, što kolektivnoj što individualnoj, čime nastaje mozaik o propitivanju (bez)smisla zla.

Predstava nastaje prema istoimenom romanu Hanne Arendt, filozofkinje i spisateljice koja je za New Yorker izvješavala sa suđenja Adolfu Eichmannu, njemačkom ratnom zločincu odgovornom za provođenje mjera koje su za vrijeme Drugog svjetskog rata dovele do smrti milijuna ljudi te, među ostalim, odgovornim za rješenje “židovskog pitanja”. Eichmannovo je suđenje u Jeruzalemu 1961. godine poseban povijesni slučaj iz više razloga. Prije svega, riječ je o prvom suđenju Nijemcu za zločine Holokausta u Izraelu. Uz to, suđenje je bilo javno, medijski popraćeno te je, kako Arendt izvještava, postalo svojevrsna kazališna predstava. Djelo Hanne Arendt nadišlo je formu izvještaja te je iznijelo filozofsko seciranje banalnosti zla, prikazalo besmislicu ljudske opakosti koja opravdanje i smisao nikada neće moći imati.

Predstava “Eichmann u Jeruzalemu” počinje od djela Hanne Arendt, ali ne razvija se kao inscenacija sadržaja knjige. Na početku predstave glumci ZKM-a – Katarina Bistrović Darvaš, Dado Ćosić, Frano Mašković, Mia Melcher, Pjer Meničanin, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija i Vedran Živolić – sjede za dva velika spojena stola koja su prekrivena raznim materijalima, što evocira sliku održavanja čitaćih proba. Oni zatim započinju s prezentiranjem materijala koje su koristili za rad na ovom kazališnom projektu. To čine na opušten i publici dopadljiv način, izazivajući smijeh i gradeći bliskost s gledateljima, naizgled se žaleći na količinu literature kroz koju su se morali probiti.

Foto: Marko Ercegović / www.zekaem.hr

Vrlo brzo shvaćamo da literatura glumcima zapravo nije bila problem te se “kukanje” razvija u intenzivno iznošenje crtica o autorima djela, raspravu o segmentima njihovih života ili temama kojima su se bavili. Nakon početne prezentacije materijala i uvlačenja publike u prividnu zonu sigurnosti, ulazimo u sadržaje samih djela koji otvaraju pravi emocionalni potres. Ulazak u djela naliči na dokumentarističko seciranje materijala. Glumci nam na primjeru gledališta i pozornice kazališta dočaravaju ambijent sudnice u kojoj je suđenje Eichmannu održano.

Osim u “scenografiju” suđenja, dajući upute jedno drugome glumci pokušavaju rekreirati izgled samog Eichmanna, najfinije detalje njegova ponašanja, gestikulacije, pretpostavljajući moguće misli koje stoje iza određenih izraza lica. Ovaj će se postupak pokazati dominantnim tijekom cijele predstave, počevši i od prezentiranja idućeg materijala kojim su se bavili, devetosatnog dokumentarca “Shoah” redatelja Claudea Lanzmanna. Dokumentarac je sastavljen od brojnih svjedočanstava preživjelih žrtava, sudionika ili svjedoka užasa Holokausta. Pomno odabrani segmenti predstavljeni su nam prvo nizom informacija o stvarnoj osobi koja se pojavljuje na određenoj minuti i sekundi dokumentarca te zatim slijedi analiza i rekonstrukcija odabrane scene.

Dokumentaristički je pristup ključan ne samo za razumijevanje Lorencijevih redateljskih postupaka, već i za dublji ulazak u poetiku drame. Možda je ključ za taj ulazak upravo rečenica koju jedan od glumaca izgovara tijekom predstave, kojom daje do znanja da oni zaista nikada neće moći shvatiti stravu koja je zadesila taj period povijesti. Pa ako ga ne mogu shvatiti, igranje određenih uloga, posebice onih stvarnih svjedoka, ne bi bilo moguće i zapalo bi u lažnost. Glumci upravo zato seciraju materijal, promatrajući svaki treptaj, ton glasa ili uzdah ljudi koji se na snimci pojavljuju te se nastoje stopiti i saživjeti sa svjedocima koji ne mogu i ne smiju postati uloge za igranje.

Foto: Marko Ercegović / www.zekaem.hr

Ovaj neobičan izbor tkanja radnje predstave nikako ne bismo mogli nazvati prepričavanjem, jer ono što glumci koji ulaze u analizu svjedoka iznose nadilazi objektivno izlaganje činjenica. Njihov je naum više od razumijevanja boli, oni nastoje postati ti ljudi, preuzeti njihov glas i poslati ga dalje te slomljenim srcem reći i nama: “zapamtite”.

Tijek predstave prepun je emotivnih amplituda, dubokih, nimalo melodramatskih glumačkih trenutaka iznošenja potresnih svjedočanstava koji su prekinuti hladnim, ali začudo ništa manje emotivnim nizanjem stravičnih statistika i informacija o hororu Holokausta.

Drugi dio predstave sa svjetske povijesti prelazi na onu lokalnu, na suđenje ustaškom dužnosniku Andriji Artukoviću. Ponavlja se isti koncept isprepletanja dokumentarističkog nizanja povijesnih činjenica i glumačkog ulaska u stvarne osobe. Predstava kulminira u svojoj završnoj fazi kada od fotografije Andrije Artukovića i njegove obitelji glumci prelaze na analize vlastitih obiteljskih fotografija razotkrivajući veoma intimne detalje o svojoj prošlosti.

Foto: Marko Ercegović / www.zekaem.hr

Knedla u grlu i iskreni smijeh prepoznavanja iz publike sve nas uvlači u intimnost svjedočanstava koja nude katarzično razrješenje napetosti koja se nakupljala tijekom četiri sata potresnog probavljanja istine Holokausta. Individua i sve strane njegove osobne povijesti postaju tako pandan kolektivnom, a izlaz iz kompleksa povijesti ostaje otvoreno pitanje na koje upitnik stavlja emotivno pjevanje Runjićeve pjesme “Ćale moj”.

Predstava nas tjera na promišljanje o tome u kojoj smo mjeri skup trenutaka naše osobne povijesti. To posebno dolazi do izražaja u svjedočanstvu Dade Ćosića koji iznosi osobnu obiteljsku traumu koja se u podsvijesti potajno prenosi s generacije na generaciju. Takva se transcendentalna trauma nadovezuje na biljeg koji je na kolektivnu svijest čovječanstva ostavio nezamisliv povijesni događaj kakav je Holokaust bio.

Posebno je dirljiv i potresan trenutak u kojemu glumci “grade” scenografiju vlastitim tijelima. 1,7 kvadratnih metara, koliko iznosi prosječna površina ljudske kože, s imenima članova autorskog tima, bivaju ucrtani kredom na pozornicu na kojoj postaju mreža ljudskih sudbina, stvarajući vizualno dojmljivu scenu koja ledi krv u žilama.

Ne postoji dovoljno riječi kojima bi se mogla iskazati važnost ove predstave. Ono je možda izazov, ali izazov koji svakako donosi duboko duhovno pročišćenje, uz moguću nuspojavu nesanice zbog pretjeranog previranja po doznanim informacijama, što nam nikako neće škoditi.

(Visited 255 times, 2 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(8 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari