Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Intervju

Erik Malnar (Belfast Food): “Radimo pjesme kakve želimo”

16.03.2016. Anja NežićFoto: Press

Dvadeset je godina prošlo otkako na domaćoj sceni ima jedan bend koji se vodi onom „samo nek’ je veselo“. Riječ je o riječkom Belfast Foodu, sastavu koji od davne 1996. uveseljava publiku svojim posebnim pristupom glazbi. Trenutačno peteročlani bend u sastavu Erik Malnar, Alen Širola, Marko Anić, Marko Jurić i Sebastian Mavrić teško je žanrovski odrediti jer u njihovoj glazbi ima raznoraznih utjecaja koji nisu samo specifično irski, kao što se to često, pogotovo u medijima, zna forsirati. S obzirom na to da će ovoga petka, 18. ožujka nastupiti u riječkom Pogonu kulture i tako proslaviti svoj dvadeseti rođendan, razmijenili smo nekoliko riječi s Erikom Malnarom i napravili kratku rekapitulacija rada Belfast Fooda. O čemu smo sve razgovarali i kakve smo sve detalje saznali, saznajte u nastavku.

Za početak vratimo se dvadeset godina unatrag… Kako je uopće nastao Belfast Food? Kako se razvila ideja i na čiju inicijativu?

Belfast Food je nastao spajanjem akustičnog trija Ima tu neshto i Beatles Revival Banda 1996. Ima tu neshto su pokrenula  trojica prijatelja iz Srednje glazbene škole u Rijeci: Sebastian Mavrić, Hrvoje Hodak i Marko Anić. Ideja je bila da se uvježbaju pjesme s albuma „Irish Heartbeat“ Van Morrisona i grupe Chieftains. Na jednom sam ih nastupu u Palachu 1993. čuo prvi put i, ponesen dobrom atmosferom, odsvirao sam s njima par pjesama. Hrvoje Hodak me pozvao da im se pridružim pa je Ima tu neshto postao kvartet. Ja sam tada bio član alter rock grupe Gipss (koja je te godine pobijedila na Ri Rocku), ali me ta glazba iskreno zaintrigirala. Nakon nekoliko zajedničkih nastupa nastala je pauza od oko dvije godine. Krajem 1994. sam s Alenom Širolom osnovao Beatles Revival Band, a bubnjar je bio Bobo Grujičić. U veljači 1996. na sastanak s ponovno okupljenim Ima tu neshto pozvao sam i Alena i Bobu i to je bio početak Belfast Fooda. Ime smo promijenili nešto kasnije.

Koliko ste se u tih dvadeset godina promijenili? Koliko su Belfasti u 2016. slični onima iz 1996.?

Sličnost postoji jer na koncertu izvodimo neke od pjesama koje smo svirali od prvoga dana i koristimo uglavnom iste instrumente, ali danas smo sigurno puno bolji bend u svakom smislu.

Otkud ta fascinacija Irskom?

Ja sam Beatles komponenta iz odgovora na prvo pitanje, ali mogu reći da je to isto kao i fascinacija bilo kojom glazbom. Irska glazba je općenito lijepa pa tu ne vidim ništa neobično kada je netko njome fasciniran. Mislim da je Hrvoje bio najviše u tome. Čak je kasnije u Zagrebu upisao lingvistiku zbog predmeta staroirski jezik. Ja sam je postepeno otkrivao i još je otkrivam.

Foto: Press

Foto: Press

Govorili smo o tome koliko ste se vi mijenjali kroz godine, a koliko se publika promijenila? Primjećujete li razlike u koncertima?

Razlika postoji. Čini mi se da je ondašnja publika više htjela slušati, a i to su bile generacije odrasle uz ploče, navikle slušati albume i otkrivati nove bendove. Današnje generacije slabo kužim kao i današnju tehnologiju i konzumiranje glazbe. Ja i dalje kupujem i slušam ploče.

Nekako se uz Belfast Food često znaju vezati etikete poput cirkusa, prolijevanja piva, same zabave… Koliko vam smetaju odnosno pašu takve stvari?

Publika je od početka prihvatila našu veselost i glazbu uz koju se pleše i veseli. U početku i nismo imali ideju da ćemo postati bend koji radi vlastite pjesme, nego smo i nastali kao bend iz zabave i za zabavu. Očito dio publike to doživljava kao priliku da se zabavi prolijevajući pivu u se i na se, a vlasnicima lokala i klubova to nije mrsko. Mi smo imali ugovor na više od jednog albuma i čim smo potrošili i snimili sve covere koje smo svirali počeli smo raditi i snimati vlastite pjesme. Ne jer smo morali nego smo ih jednostavno radili kao prirodni kreativni slijed. Tko nas doživljava kao cirkus za prolijevanje piva očito ne prati što radimo sve ove godine. Inače mi ne smetaju takvi epiteti. Radimo pjesme kakve želimo.

Smeta li vam naziv „hrvatski Irci“ s obzirom na to da je irski melos prisutan tek u dijelu vašeg glazbenog opusa?

Ne vidim tu ništa loše ili negativno jer mi radimo muziku u kojoj irski utjecaj postoji više ili manje. Naziv je smislio neki novinar jer vjerojatno zna Mate i Matilda i Šporki stari grad iako ni jedna od te dvije pjesme nema veze s Irskom. Kada neki bend svira rock ili blues ne nazivaju ih hrvatski Amerikanci. Danas mi apsolutno ništa ne smeta. Sretan sam što i dalje sviramo.

Što kažete na trenutačno stanje kulturno-umjetničke scene u Rijeci? Ima li dobrih mjesta za svirku, izlaske?

Nekakvih mjesta za svirke i izlaske ima. Ne znam što bih rekao, jesu li dobra ili nisu jer ustvari izlazim samo kada sviram. Kada to usporediš sa Zagrebom, onda to izgleda loše. Kada za nekoga postoji interes i prodaje ulaznice, svira svugdje. Ja sam najviše volio svirke i izlaske u Palachu početkom devedesetih i u periodu kada ga je vodio Alen Mance.

Foto: Press

Foto: Press

Danas je sve više talent showova i sličnih načina na koje se mladi probijaju u glazbenoj industriji. Kakav je vaš stav o tome? Bi li Belfast Food odabrao takav put da mu je 1996. bila pružena slična prilika?

Teško mi je to zamisliti. Mi smo odrasli uz drugačiju zabavu i uzori su nam bili bendovi koji nisu nastali kao instant proizvodi nego su brusili vještinu nastupima u klubovima, a ne na talent showu. Iako su talent emisije odavno postojale. Ne mogu nas gledati iskustvom koje nemam. Ja bih uvijek htio biti dio nekog benda, a ne instant zvijezda.

U vašoj se diskografiji nalaze čak dva live albuma. Znači li to da ste vi prvenstveno koncertni bend i da su vam koncerti važniji od vremena provedenog u studiju?

„Live in Rijeka“ smo snimili nakon šest mjeseci postojanja i nismo imali ni jednu vlastitu pjesmu pa je jedino imalo smisla zabilježiti takav repertoar pred publikom. „Live in Zagreb“ je nastao sa željom da zabilježimo jedan od rasprodanih St. Patrick koncerata u Tvornici kao dokument. Rad u studiju volimo jednako kao i koncerte. Bar ja.

Kada biste morali izdvojiti album kojim ste najzadovoljniji, koji bi to album bio? Zašto?

Najzadovoljniji sam albumom „Očekivanja” koji izlazi sredinom ovoga mjeseca jer je snimljen bez žurbe, a mi smo sada iskusniji i, mogu reći, i bolji. Priče i svirka su zreliji.

Postoji li interes van granica Hrvatske za vaš rad? Koliko često nastupate vani i kakve su reakcije?

Interesa ima u Sloveniji i tamo volim svirati. Tamo smo uvijek puno nastupali. Danas ipak malo manje. Ostale zemlje bivše Jugolavije sviramo povremeno.

Što slušate privatno? Postoji li netko s domaće scene tko vam je posebno zapeo za uho?

Doma slušam ploče, cd-e, kasete, youtube. Starije stvari. Slušam i radio pa čujem i nešto domaće. Većinom prebacim stanicu, ponekad slušam.

Bio jednom bend… Je li to autobiografska pjesma?

Svakako je. Nije smišljena nego smo morali napisat neki tekst za posljednju pjesmu za album. Znali smo da nam treba takva živa belfastfoodovska stvar. Jedno jutro mi je pala na pamet fraza Bio jednom bend i tekst je bio gotov za pola sata. Razmišljao sam o toj godišnjici koja se bliži i koncertima i ispala je priča o nama.

Završavate novi album „Očekivanja“, što slušatelji mogu očekivati? Prošlo je osam godina od posljednjeg izdanja. Je li bend bio na čekanju ili jednostavno niste ranije uspjeli skupiti materijal kojim ste bili zadovoljni? Je li to sada to?

Nismo bili na čekanju, sve vrijeme nastupamo. Malo se jesmo ulijenili i nismo odmah imali dovoljno pjesama. Svi smo se u međuvremenu oženili, dobili djecu, stalne poslove, kredite za stanove i automatski se fokus pomakao s glazbe na druge stvari. Pred pet smo godina počeli polako raditi nove pjesme i otada smo izdali dosta singlova. Izdavanje albuma je u međuvremenu izgubilo prijašnju važnost pa nismo žurili. Neke pjesme s novog albuma su već poznate kao singlovi, a ove koje smo posljednje snimali su vrlo raznolike po stilu i ima super trenutaka! Imamo jedan žensko-muški duet, instrumental Paško kolo kao etno rock komad i jednu vjerojatno najneobičniju i najluđu pjesmu koju smo ikada snimili. Ujedno i jednu od najboljih. Tu je i pjesma o Rječini. Ima svega.

Hrvoje Hodak pridružio vam se u zagrebačkom Saxu, a isto je najavljeno i za riječki nastup. Prošlo je četrnaest godina od zadnjih zajedničkih nastupa, je li ovo najava neke buduće suradnje?

Uživali smo u ponovnom druženju i nastupu s Hrvojem i pjesme su zazvučale sjajno. Isto će biti u Pogonu. O nekoj novoj suradnji još nismo razmišljali jer nam tek izlazi novi album, a Hrvoje radi svoje. Sve je moguće kad je moguće i nemoguće. Zezam se! Vrijeme će pokazati.

U petak nastupate u Pogonu, vama dobro poznatom prostoru. Tamo ste snimili i live album, imali nekoliko koncerata. Što spremate publici?

Spektakl. Veselimo se tom koncertu. Nadam se punoj dvorani, a ako i ne bude bit će dobro svejedno. Ljudi će moći kupiti „Očekivanja“ ako im se svide žive izvedbe. Bit će to presjek karijere.

Komentari