Eurofilm: Anime Nere – Kad si dio mafije, nisi svoj
Kada je riječ o tzv. gangsterskom filmskom podžanru, obično se u prvi plan stavljaju redatelji kao što su Scorsese, Coppola ili De Palma, pri čemu se tematski najrazvikaniji elementi mahom dotiču sicilijanske te napolitanske mafije. Anime Nere, kao konkretan proizvod talijanske kinematografije, donosi osvježenje na tom području približavajući publici još jednu plemensku strukturu zvanu ‘Ndrangheta.
Ta se kriminalna organizacija nalazi na samom jugu Italije, točnije, u Kalabriji te je trenutno najsnažnija organizacija takve vrste s nevjerojatnim godišnjim profitom od 60 milijardi dolara. Kao i svaka post-Godfather drama, i ova se bavi časnom obitelji na čelu koje je stočar Luciano (Fabrizio Ferracane). On jest protagonist i glava obitelji, ali ne želi imati nikakvog posla s drogom i drugim ilegalnim aktivnostima koje obavljaju njegova dva mlađa brata, Rocco (Peppino Mazzotta) i Luigi (Marco Leonardi). Luigi je temperamentni ovisnik o nasilju, svojevrsna reinkarnacija Sonnyja Corleonea. Kako svaki Sonny treba Michaela, tako i ovdje postoji Rocco, inteligentni i smireni brat čiji je najveći problem taj što se njegova supruga, inače sa sjevera Italije, ne slaže s njegovim izborom profesije. Kada se Lucianov sin Leo, koji idolizira Luigija, odluči uplesti u Roccove i Luigijeve poslove, Luciano je primoran reagirati i spasiti sina od ruralne glavešine Don Peppea, istog onog koji mu je ubio oca.
Suprotno nizu američkih hiper-stiliziranih gangsterskih filmova, Anime Nere posjeduje introspektivan ton koji odbija romantizirati spomenutu profesiju. Kada njezina privlačnost biva izbrisana i ogoljena do iskonskih elemenata, ostaje hrpa bezdušnih ljudi kojima upravljaju pohlepa i moć. Beskrajni krug nasilja u tom slučaju postaje odvojen od svega, određeni entitet koji nadilazi patnju obiju sukobljenih strana. Kao i u ratnom stanju, nakon nekog vremena zaraćeni zaborave zašto uopće potežu noževe i okidače jedni na druge. Dodamo li svemu tome dva povijesna arhetipa – tradiciju i čast, spomenuta borba postaje oda fatalizmu, himna svih zaboravljenih silueta koje su ostavljene u mraku zbog gramzivih ideala nasilnih pojedinaca.
Ono u čemu se Anime Nere uspijeva odvojiti od ostalih, rekao bih, dosadnjikavih filmova ovakve vrste je intimna i komorna atmosfera za koju je zaslužan redatelj i suscenarist Francesco Munzi. Čak se i u statičnim i naizgled nebitnim kadrovima izvrsno ocrtava nakaradna priroda takve malene feudalne sredine. Susjedi zatvaraju prozore kada vide Luigija kako šeta noću, a lokalna policija je bojažljivi potkupljeni pijun koji sarkastično postavlja pitanja dotičnoj obitelji prije tragičnog anti-klimaksa pri kraju filma. Red postoji, ali on je direktno pod utjecajem sukobljenih obitelji. Munzi pritom sasvim opravdano zanemaruje divljenje naspram tih loših individua. Ovdje ne žive pseudo-tragični anti-junaci niti je takav život zabavan i uzbudljiv. Osim ako je uzbudljivo biti upucan usred noći u vlastitom automobilu dok tražiš omiljenu radio postaju.
