Eurofilm – Berberian Sound Studio: (Ne) vjerujte svemu što čujete
Kada kao gledatelji ulazimo u domenu horor žanra, očekivanja i okidači kratkotrajnih strahova često su vezani uz uobičajene karakteristike kao što su svježa krv, čudovišna stvorenja, gnjusna ubojstva, gomila razbacanih organa i ponekad, klaunovi. Samo opisujući te značajke, s pravom se može ustvrditi da je Berberian Sound Studio pravo osvježenje koje se javlja iz zaigranosti s jednim od temeljnih elemenata audiovizualne umjetnosti – zvukom.
Suprotstavljajući se tim izlizanim osloncima koji su reprezenti psihološkog terora i strahova o smrtnosti, napuštenosti i samoći, britanski redatelj Peter Strickland se posvetio ‘audio strahu’, putovanju u mračne koridore podsvijesti u kojima se jednostavna metaforička čudovišta doimaju slabima i bezopasnima. Uz to što je potpuno drugačijeg stila, Berberian Sound Studio je simfonijska posveta talijanskom Giallu, ali i ‘filmovima o filmu’, doduše, možda ne na tako neposredan i otvoren način kao što je to slučaj u Jonzeovom Adaptation ili Fellinijevom 8 ½.
Narativno gledajući, Stricklandov je psihološki triler relativno siromašne događajnosti, što zapravo nije nikakva mana. Radnja je smještena u 70-e godine 20.stoljeća. Briljantan karakterni glumac Toby Jones je u ulozi Gilderoya, dobroćudnog i nerijetko smušenog audio inženjera koji iz Engleske dolazi raditi u filmski studio u Italiji. Ubrzo shvaća kako je riječ o sado-mazo filmu na tragu Daria Argenta, pod imenom The Equestrian Vortex. Tu dolazi zapravo sakrament filma – zvuk. Taj oskudan i jeziv studio postaje svojevrsni hologram psihijatrijske ustanove; dok u pozadini blica neonski natpis SILENZIO (očigledna aluzija na Twin Peaks), Gilderoy i ostatak tima traže razne zvučne efekte razbijajući lubenice i povrće, klizeći ključevima po metalnim površinama te snimajući vriskove dviju glumica u filmu. Gilderoy polako gubi razum zbog pomičnih slika koje gleda prilikom snimanja efekata i neprestanih nesuglasica s redateljem filma Francescom (Cosimo Fusco), ali i zbog razočaranosti birokracijom nakon čega shvaća da uopće ne postoji let za avionsku kartu koju je kupio kako bi se vratio u Englesku.
Nepravedno je zapravo secirati radnju jer je ona u drugom planu. Strickland stavlja naglasak na jezivu atmosferu u kojoj često izolira protagonista i stavlja ga u okruženje u kojem on ništa ne može kontrolirati. Trenuci tišine naglo se prekidaju vriscima i zvučnim efektima koji su još snažniji i prodorniji kada iza njih ne stoji nikakav kontekst. Gilderoy, takav kakav jest, nikako nije skovan za taj posao. Tih je i povučen, bojažljiv te društveno inferioran macho redatelju i elegantnim i nametljivim glumicama. Ono što svakako treba pohvaliti, osim zvuka, je briljantan rad kamere. Iako je Peteru Stricklandu ovo tek drugi dugometražni film, već je sad zasigurno kandidat za najboljeg ‘mlađeg’ britanskog redatelja. Kao primjer tipičnog ‘tehničkog’ redatelja, Strickland daje do znanja kako pravi psihološki teror nije samo u onom eksplicitno prikazanom. Tako primjerice u jednoj sceni koristi scenarij filma i zumira na rečenicu ‘Monica pada’. Odmah nakon, dobivamo sirov zvučni efekt pada pomoću razbijanja glavice kupusa na komadiće. Taj kupus u tom trenutku vrijedi puno više od standardnih visokobudžetnih projekata u rukama neiskusnih redatelja. Osim Stricklanda, za sveukupni ton pobrinuli su se Chris Dickens (Slumdog Millionaire) te zvučni čarobnjaci Joakim Sundstrom i Steve Haywood.
Poigravanje sa žanrom uvijek dobro dođe, pogotovo u dobu moderne kinematografije ispunjene dosadnim i prežvakanim ekranizacijama i skupim, nepotrebnim ‘crowd pleaserima’. Ovdje se svašta toga može pronaći – od ranog Polanskog i Cronenberga, natruha Normana Batesa u tijelu Gilderoya do fantastičnih grozovitih zvučnih sekvenci i paranoičnih metafizičkih elemenata koji su ostali zaspostavljeni (ili nedovoljno iskorišteni) još od Suspirie. Strickland pritom pažljivo i sa strašću pristupa preddigitalnoj eri te sa stilom dijeli s gledateljem fascinaciju i divljenje prema tehničkim stvarima, prema analognoj i tvrdokornoj audio jedinici koja ponosno, ali i arhaično zauzima mjesto u stvarnom i opipljivom svijetu. Manipulaciji nema mjesta – ovo je potpuno drugačiji izdanak svog žanra koji s guštom bježi od drugih pripadnika svoje vrste. Ne oslanja se samo na vizualne elemente i nikako ne zaboravlja to snažno osjetilo sluha, zvučni korteks koji je sam po sebi izraziti evolucijski fenomen. Ništa zastrašujuće, ali kvragu, neopisivo hipnotizirajuće.
