Eurofilm: Concorrenza sleale
Concorrenza sleale talijanska je drama redatelja Ettorea Scole iz 2001. godine. Scola iza sebe ima mnoštvo filmova, a međunardno je priznat nakon filma C’eravamo tanto amati, za koji dobiva zlatnu nagradu na Moskovskom filmskom festivalu. Concorrenza sleale nije široko priznata drama i čini se da se s razlogom uz ovog velikog talijanskog redatelja najprije vežu filmovi ranije produkcije, kada se i sam osjećao slobodnijim pri stvaralaštvu. Tako godinama prije ovog filma stvara nekoliko kvalitetnijih, koje je i publika prepoznala kao takve te se oni izdvajaju kao uspješniji. Svakako je za izdvojiti film iz 1977. Una giornata particolare (A Special Day), a slijede Che ora è? (What Time Is It?) iz 1989. i Il viaggio di Capitan Fracassa (Captain Fracassa’s Journey) iz 1990. Kada ovaj višestruko nagrađivani redatelj shvaća da više nema jednaku slobodu niti motivaciju kao nekoć odlučuje se, na žalost mnogih ljubitelja njegove filmografije, povući i odlazi u mirovinu. Unatoč svemu tome u Concorrenza sleale ipak primjećujemo zanimljivu perspektivu iz koje se gleda na samu tematiku filma.
Radnja se odvija u Rimu 1938., fašistička Italija i antisemitizam tek dolaze do izražaja, a u središtu radnje nalaze se dva trgovca – Umberto i Leone. Umberto Melchiori (Diego Abatantuono) je katolik, a Leone DellaRocca (Sergio Castellitto) je Židov. Obojica prodaju odjeću, a prodavaonice se nalaze jedna pored druge te u početku svjedočimo brojnim sukobima koji su posljedica nepravedne konkurencije. Nepravednom je smatra Umberto, budući da se Leone nadovezuje na njegove natpise u izlogu te kopira njegov rad (barem kako on to vidi).
No, unatoč svim sukobima, kroz film svjedočimo ne samo društvenoj promjeni stava prema Židovima, već i razvoju Umbertove osobnosti. Isprva neprivržen niti zainteresiran za politiku, postaje ogorčen vidjevši u kakvu se nepravednu državu Italija polako pretvara. Svu svoju ogorčenost ipak drži u sebi i, vođen ponosom, nikad se ne ispričava za svoje prijašnje ponašanje. Tako se susjedu trgovcu ni u jednom trenutku ne ispričava za scenu u kojoj ga naziva tipičnim Židovom niti za to što mu je gotovo stvorio probleme s policijom. Ipak, nakon što mijenja stav uznemiren društvenim nepravdama, promijeni se i njegovo ponašanje te i samom Leoneu postaje jasno da je kolega trgovac zreo čovjek sposoban razviti vlastiti stav, a ne samo se voditi onim što vladajući nalažu. Zbog toga mu i oprašta, iako se sve to iščitava isključivo iz njihova ponašanja, te se javlja naznaka prijateljstva.
Svemu tome vjerojatno pridonosi činjenica da su Umbertova i Leoneova obitelj višestruko povezane. Njihovi najmlađi sinovi išli su zajedno u školu dok židovskoj djeci nije zabranjeno isto, a Umbertov stariji sin i Leoneova kći zaljubljeni su jedno u drugo. Svi ovi likovi, pa i Umberto i Leone, tek su nam površno predstavljeni. Najčešće svjedočimo prepirkama između likova, a sve se stišava povećanim brojem zakona protiv Židova, zbog kojih Umbertova obitelj, ali i gotovo čitava ulica u kojoj žive počinje suosjećati s nesrećom koja zahvaća njihove susjede i često dugogodišnje prijatelje. Upravo ova nesretna sudbina vrlo će brzo Židove lišiti imovine, a na koncu moraju i napustiti grad te se zbog toga prijateljski odnos koji se daje naslutiti između njih i ostalih Talijana ne uspijeva ostvariti.
Zbog slabe obrade likova ovaj nas film neće držati prikovanima za ekran, a ono što bi se moglo izdvojiti kao pozitivna karakteristika jest iskreno predstavljanje bespomoćnosti ondašnjih ljudi pred sustavom i vladajućima.
