Eurofilm: Dom za vešanje
Romska je kultura po mnogočemu oduvijek bila stereotipan međuprostor koji se izvana činio kaotičan i hirovit. Na cesti okreću glavu od njih, doživljavaju ih izrazito negativno i na marginama su društva. Možete bježati od njih, ali nećete pobjeći činjenici da je njihov svijet obavijenom unikatnom i mističnom silom, nedvojbeno teško razumljivom široj masi. Ekraniziranje takve egzotike bi u većini slučajeva rezultiralo neukusnim promašajem, ali ne i u rukama Emira Kusturice koji je, zanemarimo li njegove političke stavove i svjetonazor, jedan istinski briljantan redatelj.
Dom za vešanje (engl. Time of The Gypsies) nastao je 1988. godine u koprodukciji tadašnje Jugoslavije, Velike Britanije i Italije te je u europskim razmjerima bio iznimno popularan. Sljedeće je godine bio nominiran za Zlatnu palmu u Cannesu, a Kusturica je osvojio nagradu za najboljeg redatelja na istom festivalu. U središtu je priče Perhan (Davor Dujmović), romski tinejdžer o kojem, nakon smrti njegovih roditelja, brine baka Khaditza (Ljubica Adžović), iskrenija i razumnija od većine osoba koje poznaje. Odrastao je u histeričnoj i glasnoj obitelji u kojoj je glavna tema novac i kako ga zaraditi. Previše siromašan da oženi voljenu Azru, ali i da prikupi novce za sestrinu operaciju, odlazi u Milan zajedno sa Ahmedom (Bora Todorović) u potrazi za boljim životom. Kako to obično biva, bolji život je iluzija te Perhan otkriva kako je uronjen u lanac prostitucije i prosjačenja – set tragičnih i tradicionalnih vještina koje su ukleto prisvojene kulturi iz koje dolazi.
Iznimno vještom kombinacijom vulgarnog i poetičnog, Kusturica je uspio spojiti nespojivo, halucinogenu i egzotičnu folklornu mistiku zajedno s Fellinijevskom grotesknom realnošću. Perhanove magične telekinetičke sposobnosti isprepliću se s tvrdokornom romskom melodramatikom, a etnička ekscentričnost postaje hiperbola i nadilazi logiku. Čak i onda kada Perhanov ujak veže kostur slabašne kućice za traktor i povlači ju u zrak ili kada Perhan umom zabada vilicu u Ahmeda na vjenčanju, ne postoji ni trunka izopačenosti i neiskrenosti u tome, upravo zbog savršenog pozicioniranja u kontekst romske tajanstvenosti u koju je malo tko spreman ući.
Perhanu, dječaku čistih snova i nečistih djela, pred kraj filma simpatični susjed pripomene: “život je samo fatamorgana”. Kako se takve iluzije nerijetko poigravaju s nama te se pritom čine nikad življima, tako je i Dujmovićeva iluzija tragično prekinuta 1999. godine kada si je odlučio oduzeti život sa samo 29 godina na leđima. Nakon odličnih glumačkih izvedbi u Kusturičinim filmovima Otac na službenom putu i Domu za vešanje, nagovijestio je rađanje lucidnog glumačkog talenta, vjerojatno jednog od najupečatljivijih mladih talenta tada u Europi. Ipak, u paklu heroina i depresije, život u tren oka ispari. Na taj je način, donekle, direktno preuzeo Perhanovu sudbinu i odbio disati prije nego što je zapravo postao čovjekom.
Iako sam nije bio Rom (točnije, nije se takvim izjašnjavao), u maniri mladog romskog Michaela Corleonea, kvalitetno je reprezentirao jedinku te često otužne i diskriminirane kulture. Osmog se travnja obilježava Svjetski dan Roma, u čast održavanja prvog Svjetskog kongresa Roma istog datuma 1971. godine, ali usrpkos tome i danas ostaju jedna od najprogonjenijih etničkih grupa. Unatoč enormnoj opresiji kroz povijest, ne može se reći da su izrazite žrtve društva. Baš kao i u Domu za vešanje, to su strastveni ljudi koji žive onako kako žele i ne mare što vi mislite o njima. Kusturica, konstantno priseban i svjestan njihovog temperamenta, vješto se poigrao sa stereotipima koji ih okružuju i napuhao ih do nadnaravnih razmjera. Stoga, posve realan, film niti ne može biti, ali su realni njihovi strahovi i snovi, njihova ljudskost i kompresirana ljubav koju izvanjski svijet, vrlo vjerojatno, neće nikad shvatiti. Time istovremeno, kao i u filmu, dobivaju epitete primitivaca i heroja, poštenjaka i barbara, osoba neviđenih energija koje u svom pitoresknom metežu, iz dana u dan, samo pokušavaju preživjeti.
Činilo se to odbojnim ili ne, Kusturica je ipak kroz snovolike sekvence i pregršt predivnih scena, uz pomoć suptilne ali snažne glazbene podloge Gorana Bregovića, te 1988. godine pripremio stvarno maestralnu vizualnu gozbu. Prednost njihovog jezika je, prema njegovim riječima, ta što zvuči kao savršena melodija. Uspijete li izdirigirati to, nijedna napisana riječ neće zvučati isto kad ju oni izgovore. Njemu je to svakako pošlo za rukom. Jednostavnu je priču o toj neobičnoj kulturi pretvorio, slobodno ću reći, u jedno od najdojmljivijih filmskih ostvarenja u Europi tog desetljeća.
