Istaknuto
19.07.2018.

Tri autorska projekta, jedna opera, jedan mjuzikl, praizvedba jednog suvremenog hrvatskog teksta i uprizorenje jednog klasičnog naslova - to su najbolje predstave u sezoni 2017./18. koje se izdvajaju po svojoj kvaliteti, originalnosti, izvrsnoj režiji i glumačkim ostvarenjima.

18.07.2018.

Prošle godine počeli smo praksu filmova i albuma starih deset godina, tako i ove nastavljamo s filmskim naslovima, ovaj put iz 2008. godine.

Film

Eurofilm: Force Majeure

16.03.2015. Stjepan Ćulap
Foto: facebook.com/ForceMajeureFilm

Foto: facebook.com/ForceMajeureFilm

Filmovi katastrofe često su spremljeni po jednostavnom i ne odveć kreativnom receptu: predstavi grupu simpatičnih likova, smjesti ih u po život opasnu situaciju, pojačaj tenzije, razbij iluziju sigurnosti, diskretno se riješi većine te na životu ostavi nekolicinu ekstremno s(p)retnih pojedinaca s nadljudskim sposobnostima. Namjernim kršenjem ustaljene šablone, švedski redatelj Ruben Östlund u svom četvrtom filmu koristi naizgled savršenu, nuklearnu obitelj, rastresenu pod utjecajem okrutne sile. Tragedija je izbjegnuta, no ljudska uznemirenost, kao i uvijek, stvara veći kaos od prirode.

Force Majeure (u našim kinima iznimno blesavo prevedeno – Turist)jest film katastrofe, ali ne u klasičnom smislu. Ebba (Lisa Loven Kongsli) i Tomas (Johannes Bah Kuhnke) švedski su par koji zajedno s djecom provode skijaški odmor u francuskim Alpama. Odmaralište sa svojim finim drvenim ispoliranim interijerom se čini kao sigurno utočište za sretnu i nasmijanu obitelj identičnu onoj na stranicama IKEA-inih kataloga. Tijekom petodnevnog odmora, savršena slika obitelji se suptilno raspada. Kulminacija dolazi drugog dana tijekom ručka u eksterijeru restorana. ‘Bez brige, imaju sve pod kontrolom’, uvjerava Tomas svoju obitelj dok gledaju lavinu kako se silovito spušta. Ipak, kako se bijela masa približavala, sigurna situacija pod kontrolom pretvorila se u masovnu paniku. U periodu od jedne minute, gledatelji bivaju osuđeni na bijeli ekran pun vrištanja i sveopće konfuzije. Nakon što se zrak raščisti, doznajemo kako je lavina stala na vrijeme. Nitko nije nastradao, ali Tomasa nema za stolom te se vraća tek nakon što se pogibelj stišava.

U svom tom kaosu, Tomas je zgrabio iPhone i pobjegao. Učinio je ono čega se osoba ne bi trebala posramiti – vođen instinktom za preživljavanje spašavao je vlastiti život. Problem je u činjenici što je Tomas otac i suprug. Takav identitet nosi sa sobom određene odgovornosti i obveze. Reagirajući na opasnost, zanemario je djecu i suprugu napravivši nešto što ne može izbrisati iz njihovog pamćenja. Gledatelj nehotice u ovom trenutku postaje svojevrsni psiholog koji s distance promatra iznenadnu promjenu bračne dinamike koja, nalik lavini, neumoljivo juri. Moralna križaljka postaje gotovo nerješiva kontradiktornim odgovorima oba supružnika – tko je zaštitnik i koliko je rastezljiv pojam povjerenja. Ubrzo njihov bračni kozmos postaje kaotičan i otvara pitanja o tradicionalnim rodnim ulogama, modernom maskulinitetu i instituciji braka općenito.

Foto: facebook.com/ForceMajeureFilm

Foto: facebook.com/ForceMajeureFilm

Kasnije, hipotetski život-ili-smrt scenarij glavna je tema na njihovoj večeri s mlađim parom, Matsom i Fanny (Kristofer Hivju, Fanni Metelius). Ebba im hladno iznosi što se dogodilo, a vino postaje benzin kojem je dovoljna iskra za plamenu borbu optuživanja i opravdavanja među spolovima. Muškarci brane svoja stajališta razumnim objašnjenjima o ljudskom instinktu i strahu, žene sasvim opravdano odbijaju njihov stav. I uistinu, pitanje je to koje nije nimalo lako za odgovoriti – koliko je čovjek spreman pomoći drugome u životnoj opasnosti? Ne trebate nužno biti antropolog ili sociolog da biste dokučili da je bojazan za vlastiti život oduvijek nadmoćnija.

Upravo na tom polju Östlundove scenarijske vještine dolaze do izražaja. Ne samo da nježno prisiljava publiku da promisli što bi ona učinila u toj kaotičnoj situaciji, već i kopa dublje po muškom egu i njegovom nespretnom poricanju. Moderna je civilizacija donekle uspjela ukrotiti moć prirode, ali ne i vlastitu iracionalnu prirodu koju je često riječima nemoguće oblikovati. Iako se u drugoj polovici filma narativ počinje raspadati, treba istaknuti dvije scene koje vjerno dočaravaju ranjivost modernog muškarca s krizom identiteta. Prva je nakon spomenute večere u kojoj vidimo da nijedan od dva prisutna muškarca ne mogu zaspati. Zaista, postoji li bolji pokazatelj rasklimanosti ljudskog karaktera od nemirnog sna? U drugoj sceni svjedoci smo Tomasovog hiperhisteričnog, nekontroliranog plača koji djeluje gotovo parodijski. Plače jer je ljut na sebe, ali i jer bi Sizifov posao bio objasniti svoj potez kojim je, u dogledno vrijeme, učahurio Ebbino razočaranje njime.

Maknimo na stranu nagrade i kritiku, dovoljan je uspjeh kirurški precizno ostvarenje Östlundovog nauma što se bračne krize tiče. Time se ubraja među ostvarenja od prošle godine koja se bave seciranjem institucije braka, kao što je i daleko zvučnija drama Davida Finchera Gone Girl. U određenoj mjeri, u Force Majeure sukob postoji, ali ne među spolovima. Ebba je u pravu što se tiče opasne situacije, no Tomas ne želi to priznati. Na taj način, dobivamo dva polarizirajuća fragmenta ljudskog karakternog prototipa – one iskonske persone obavijene pukim instinktom i onog nesebičnog nametnutog nadčovjeka koji prvo spašava one koje voli pa naposljetku sebe.

Unatoč manama, Force Majeure je inteligentan i provokativan eksperiment unutar kojeg se mikroskopski razmatra ideja modernog muškarca. Doduše, ne samo muškarca, već i vječnog pitanja – što znači biti čovjek? Altruizam i nesebičnost ciljane su odlike osobe idealnog moralnog balansa u današnjem svijetu, no kad je život na kocki, ljudsko će biće dobiti konfliktne odgovore o sebi na pitanja koja uopće ne želi postaviti.

 

(Visited 106 times, 1 visits today)

Komentari