Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Film

Eurofilm – Holy Motors: Poetsko iskazivanje ljubavi prema filmu

27.04.2015. Stjepan ĆulapFoto: Facebook.com/Holy Motors

Koliko god zvučalo pomaknuto i uznemirujuće, film u kojem susrećemo ružnjikavog bosonog gnoma u zelenom odijelu koji liže pazuhe Evi Mendes nikako ne može biti dosadan i negledljiv. Dodate li tome nemali broj bizarno predivnih sekvenci koje hrabro progovaraju o životu, smrti, ljepoti glume i o tome kako je biti otac i suprug dvjema čimpanzama, dobit ćete umjetnički produkt koji je pun sebe, ali ni u jednom trenutku izvještačen i pokvaren.

Ostavimo majmuniziranje po strani. Prije premijere na festivalu u Cannesu 2012. godine, nitko nije znao što očekivati od petog dugometražnog filma zanimljivog francuskog redatelja Leosa Caraxa. Dobili su Oscara (Denis Lavant), ekscentričnog kameleona kojeg svakodnevno u bijeloj limuzini na posao vozi njegova prijateljica Celine (Edith Scob) te koji obavlja razne bizarne zadatke koje mu dodijeli tzv. ‘Agencija’. Zadaci su razni, od bivanja prosjakinjom na ulici i oca na samrti do kineskog gangstera. Time Oscar, baš kao i realna persona od krvi i mesa, uz metaforički odmak, mijenja maske i identitete onda kada društvo to od njega zatraži. U neo-futurističkom okruženju, Carax se vješto poigrava s potrošenim holivudskim ukrasima filmskog svemira, od sretnih atomskih obitelji i stereotipiziranih kriminalaca do patetičnih melodramatičnih figura i iritantnih glazbenih brojeva, kao što je i neshvatljiva scena na krovu napuštene zgrade u kojoj Kylie Minogue noćnom Parizu poklanja slađahnu romantičnu baladu.

Foto: tumblr.com

Foto: tumblr.com

Ono po čemu se Holy Motors izdvaja iz vakuuma sedme umjetnosti u posljednjih nekoliko godina jest neobjašnjiva i moćna dinamika koja donekle daje nadu kako još uvijek, čak i nakon 120 godina filmskog stvaranja, nisu izložene i iskorištene sve karte na stolu. Modernu se publiku pokušava što više aktivirati kako bi se upustila u bespuće beskonačnih interpretacija koje je, kao i u ovom slučaju, redatelj promišljeno usadio u cjelinu. Ta je cjelina euforično sklesana u eksperimentalan spoj raznolikih varijacija pod utjecajem velikog broja autora i djela – od Davida Lyncha, Gaspara Noéa i Lewisa Carrolla do Franza Kafke, Williama Burroughsa i Terryja Gilliama. Spomenuto se bespuće još više širi i postaje prostranije no ikad. Idealan je primjer scena u kojoj Oscar znakovito jede cvijeće šetajući kroz Pere Lachaise na čijim grobovima ne pišu imena već samo web adrese preminulih, sugerirajući tako pomahnitalu situaciju u modernom digitalnom dobu u kojem su naši virtualni identiteti življi i raskošniji od onih stvarnih.

I uistinu, postoji nešto katarzično u ovom filmu, nešto što nadilazi razum i logiku koji nerijetko bivaju kočnicom pri filmskom iskustvu gledatelja. Prožet je neviđenim osjećajem za estetiku i potentno pleše na granici između nakaradne ekspresivnosti i manične ljepote življenja, većim dijelom zbog izrazite ljubavi Caraxa prema sedmoj umjetnosti koju pokušava (i uspijeva) podijeliti s publikom koja traži nešto eterično i uzvišeno.

Foto: theredlist.com

Foto: theredlist.com

Ipak, upotrebom te uzvišene komponente Carax ne traži ništa od publike – ni strpljenje ni razumijevanje. Slijedeći isti onaj put kojem su prije njega kročili veliki autori kao što su Bunuel, Bergman, Hitchcock i Lynch, daje gledatelju svojevrsnu ‘bogatu prazninu’ koju on sam mora ispuniti. Time, uz iznimnu dozu rezerviranosti i distanciranosti, organizira umni okrugli stol oko kojeg se pokušava odgovoriti na pitanje ‘što želiš od ovog filma’. Kako to obično biva, prepuštanjem tolike odgovornosti publici, u očima filmskih kritičara si istovremeno i prokleta budala i nadzemaljski genij.

Među hrpom redatelja koji se bezobrazno oslanjaju na konformizam, sigurnu poruku i čari pop-kulture, osvježavajuće je vidjeti autora koji se ne libi natjerati publiku da promisli o onome što vidi te da natjera pojedince da ne gledaju svakih deset minuta u mobitel ili da ne kopaju nos prejedajući se kokicama, ne mareći za ono što je na ekranu. Radi li se o osjećaju satisfakcije kojeg glumcu/glumici donosi odigravanje raznih uloga ili metafori ljudske transcendentnosti, riječ je o 116 minuta pukog užitka. Film je yin, život je yang. Film je jednostavnost, život je misterij. Ad infinitum.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 2.667 out of 5)

Komentari