Istaknuto
22.04.2018.

Iza imena Tyger Lamb stoji zagrebačka četvorka čiji je prvijenac "Born Into This" na putu. Album još nije vani, no mnoga vrata već su im otvorena. Upoznajte se s njima dok su još polu-anonimni i nepoznati, prije koncerta 3. svibnja u Vintage Industrial Baru.

13.04.2018.

The Gentleman novo je ime na našoj glazbenoj sceni, no osoba koja se skriva iza tog imena već je duže vrijeme poznata publici. Iza pseudonima krije se Marko Lucijan Hraščanec, školovani i talentirani glazbenik koji svoj istoimeni album prvijenac promovira 13. travnja u kazalištu Mala scena. Povodom toga saznali smo koliko je dugo radio na projektu The Gentleman, zašto album promovira u kazalištu i još mnogo toga.

Film

Eurofilm – Holy Motors: Poetsko iskazivanje ljubavi prema filmu

27.04.2015. Stjepan ĆulapFoto: Facebook.com/Holy Motors

Koliko god zvučalo pomaknuto i uznemirujuće, film u kojem susrećemo ružnjikavog bosonog gnoma u zelenom odijelu koji liže pazuhe Evi Mendes nikako ne može biti dosadan i negledljiv. Dodate li tome nemali broj bizarno predivnih sekvenci koje hrabro progovaraju o životu, smrti, ljepoti glume i o tome kako je biti otac i suprug dvjema čimpanzama, dobit ćete umjetnički produkt koji je pun sebe, ali ni u jednom trenutku izvještačen i pokvaren.

Ostavimo majmuniziranje po strani. Prije premijere na festivalu u Cannesu 2012. godine, nitko nije znao što očekivati od petog dugometražnog filma zanimljivog francuskog redatelja Leosa Caraxa. Dobili su Oscara (Denis Lavant), ekscentričnog kameleona kojeg svakodnevno u bijeloj limuzini na posao vozi njegova prijateljica Celine (Edith Scob) te koji obavlja razne bizarne zadatke koje mu dodijeli tzv. ‘Agencija’. Zadaci su razni, od bivanja prosjakinjom na ulici i oca na samrti do kineskog gangstera. Time Oscar, baš kao i realna persona od krvi i mesa, uz metaforički odmak, mijenja maske i identitete onda kada društvo to od njega zatraži. U neo-futurističkom okruženju, Carax se vješto poigrava s potrošenim holivudskim ukrasima filmskog svemira, od sretnih atomskih obitelji i stereotipiziranih kriminalaca do patetičnih melodramatičnih figura i iritantnih glazbenih brojeva, kao što je i neshvatljiva scena na krovu napuštene zgrade u kojoj Kylie Minogue noćnom Parizu poklanja slađahnu romantičnu baladu.

Foto: tumblr.com

Foto: tumblr.com

Ono po čemu se Holy Motors izdvaja iz vakuuma sedme umjetnosti u posljednjih nekoliko godina jest neobjašnjiva i moćna dinamika koja donekle daje nadu kako još uvijek, čak i nakon 120 godina filmskog stvaranja, nisu izložene i iskorištene sve karte na stolu. Modernu se publiku pokušava što više aktivirati kako bi se upustila u bespuće beskonačnih interpretacija koje je, kao i u ovom slučaju, redatelj promišljeno usadio u cjelinu. Ta je cjelina euforično sklesana u eksperimentalan spoj raznolikih varijacija pod utjecajem velikog broja autora i djela – od Davida Lyncha, Gaspara Noéa i Lewisa Carrolla do Franza Kafke, Williama Burroughsa i Terryja Gilliama. Spomenuto se bespuće još više širi i postaje prostranije no ikad. Idealan je primjer scena u kojoj Oscar znakovito jede cvijeće šetajući kroz Pere Lachaise na čijim grobovima ne pišu imena već samo web adrese preminulih, sugerirajući tako pomahnitalu situaciju u modernom digitalnom dobu u kojem su naši virtualni identiteti življi i raskošniji od onih stvarnih.

I uistinu, postoji nešto katarzično u ovom filmu, nešto što nadilazi razum i logiku koji nerijetko bivaju kočnicom pri filmskom iskustvu gledatelja. Prožet je neviđenim osjećajem za estetiku i potentno pleše na granici između nakaradne ekspresivnosti i manične ljepote življenja, većim dijelom zbog izrazite ljubavi Caraxa prema sedmoj umjetnosti koju pokušava (i uspijeva) podijeliti s publikom koja traži nešto eterično i uzvišeno.

Foto: theredlist.com

Foto: theredlist.com

Ipak, upotrebom te uzvišene komponente Carax ne traži ništa od publike – ni strpljenje ni razumijevanje. Slijedeći isti onaj put kojem su prije njega kročili veliki autori kao što su Bunuel, Bergman, Hitchcock i Lynch, daje gledatelju svojevrsnu ‘bogatu prazninu’ koju on sam mora ispuniti. Time, uz iznimnu dozu rezerviranosti i distanciranosti, organizira umni okrugli stol oko kojeg se pokušava odgovoriti na pitanje ‘što želiš od ovog filma’. Kako to obično biva, prepuštanjem tolike odgovornosti publici, u očima filmskih kritičara si istovremeno i prokleta budala i nadzemaljski genij.

Među hrpom redatelja koji se bezobrazno oslanjaju na konformizam, sigurnu poruku i čari pop-kulture, osvježavajuće je vidjeti autora koji se ne libi natjerati publiku da promisli o onome što vidi te da natjera pojedince da ne gledaju svakih deset minuta u mobitel ili da ne kopaju nos prejedajući se kokicama, ne mareći za ono što je na ekranu. Radi li se o osjećaju satisfakcije kojeg glumcu/glumici donosi odigravanje raznih uloga ili metafori ljudske transcendentnosti, riječ je o 116 minuta pukog užitka. Film je yin, život je yang. Film je jednostavnost, život je misterij. Ad infinitum.

(Visited 159 times, 1 visits today)
Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 2.667 out of 5)

Komentari