Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Film

Eurofilm – La Chambre Bleue: Polanski zasigurno negdje sada štuca..

10.08.2015. Stjepan Ćulap

Moram priznati kako dugo već nisam pogledao čistiji i punokrvniji triler. Unutar te 72 minute (što je samo po sebi briljantan uspjeh očišćen svih neželjenih prljavština u obliku sumornih dodatnih kadrova i narativnih crvotočina) osjećao sam se kao patolog koji pomno i iscrpno secira leš, pri čemu se autopsija istovremeno obavlja u dvije zasebne plave sobe. Prva je jedna zamračena soba puna seksualnog naboja i znojnih oblaka, a druga je obilježena svjetlijom nijansom unutar koje se privatna strast iz prve sobe transformirala u javni sram.

Julien (Mathieu Amalric) je poduzetnik koji se bavi prodajom poljoprivrednih strojeva. Živi u sterilno modernoj i ogromnoj kući zajedno sa suprugom Delphine (Lea Drucker) i kćerkom Suzanne (Mona Jaffart). Ipak, uvodna montaža sklopljena od raznih kadrova nagog ženskog tijela sugerira preljub. U toj prvoj spomenutoj plavoj sobi su Julien i intrigantna žena iz njegove prošlosti, Esther (Stephanie Cleau). Esther je supruga bogatog lokalnog apotekara koji je smrtno bolestan, pri čemu ona takvu situaciju vješto iskorištava. Kad god on nije prisutan, ona odlazi u lokalni hotel te na balkonu sobe objesi ručnik, dajući tako do znanja Julienu da je slobodna provesti cijeli taj dan s njim u krevetu. Nakon što njezin suprug umre, Julien se odluči posvetiti obitelji i zaboraviti na cijelu aferu, ali Esther ga konstantno privlači neobičnim pismima.

Foto: indiewire.com

Foto: indiewire.com

Uvodnu scenu s početka filma i razgovor između Esther i Juliena ponovno čita tužitelj (odlični Laurent Poitrenaux) iz službenog transkripta. Na taj način, vrlo rano u filmu, doznaje se da je Julien glavni osumnjičenik, ali nije nimalo jasno tko je žrtva. U tom trenutku priča postaje još kompleksnija i inteligentnija, a pritom nimalo ne pomaže ni Amalric koji sa svojim tupim i prljavim Serge Gainsbourg pogledom nalikuje čovjeku koji je u svakom trenutku sposoban učiniti i najokrutnije čini, ali mu zbog te hladnokrvne smirenosti ne možeš ne vjerovati.

Tek sredinom filma otkrivamo još jednu žrtvu, što daje novi pečat ionako već zamršenoj priči. Da izlaganje fabule kronološkim redoslijedom ne mora uvijek biti najbolje rješenje, potvrđuje i Amalric pametnom napisanim scenarijem zajedno s glavnom glumicom, ali i partnericom iz stvarnog života Stephanie Cleau. Neprekidnim žongliranjem dviju perspektiva pokušava se dekonstruirati misterij, ali i dodatno zbuniti gledatelje. Možda i najimpresivniji element je količina predanosti i dosljednosti originalnoj priči koju je 1964. godine napisao svestrani belgijski pisac Georges Simenon. Postavljanjem svoje partnerice na mjesto femme fatale protagonistice pojačao je ionako snažnu strast koja je prikazana u Simenonovom romanu. Tu je strast Amalric izvrsno prikazao ne scenama seksa, već kadrovima koji prikazuju što se događa nakon te čini – lica su crvena, a osjećaji i podražaji se vraćaju u normalu. Takvi su elementi prisutni i nakon zločina, kojeg također ne vidimo u filmu. U tom smislu, Amalric suptilno izjednačava seks i zločin – u jednom trenutku čovjeka napušta razum i napravit će ono što nikada ne bi. Nakon tog, razum se vraća u normalu i čovjek kristalno jasno vidi moguće posljedice kojih nije bio svjestan u trenutku odvijanja čini.

Foto: tumblr.com

Foto: tumblr.com

Mathieu Amalric je iskusniji što se glumačkih voda tiče. Najpoznatiji je po ulogama u Quantum of Solace i The Diving Bell and the Butterfly, no s ovim filmom francuska je kinematografija možebitno dobila još jednog sjajnog redatelja sa sjajnom kontrolom nad pričom i osjećajem za manipulaciju. The Blue Room je sjajan primjer svijeta u kojem raznorazni birokracijski i društveni elementi kontroliraju definiciju onoga što smo i kako to predstavljamo vanjštinom. Uvid u to je i plava boja koja je u naslovu filma. Nije fleksibilna i za nju su promjene teške. Kada je suočena s novom i drugačijom idejom, analizira ju i pokušava je prilagoditi prihvatljivijoj verziji svoje realnosti. Nostalgična je i živi u prošlosti. Uistinu, The Blue Room živi u prošlosti, ponajviše zbog Simenonovog duha, ali u sadašnjem obliku spada u sam vrh postmodernih filmskih zločina iz strasti.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari