Eurofilm – Las Brujas de Zugarramurdi: Komična parafraza vještičjeg života
Ako ste kojim slučajem gledali film Perdita Durango iz 1997. god. s Javierom Bardemom i Rosie Perez, vjerojatno znate kakav bizaran um ima kultni španjolski redatelj Alex de la Iglesia. Za one koji se nisu još upoznali s redateljevim opusom, slijedi opis uvodne sekvence koja zvuči kao uvod u šalu lošeg stand-up komičara – do pasa gol, zlatno obojani Isus i zeleni vojnik (nalik onima iz Toy Storyja) namjeravaju opljačkati draguljarnicu na najpoznatijem madridskom trgu Puerta del Sol, pri čemu trg osiguravaju Spužva Bob i Mickey Mouse. Isus dolazi pred draguljarnicu, spušta križ i iz njega vadi automatsku pušku, a njegov 10-godišnji sin čuva stražu. Ipak, ovo je tek kamilica za ono što slijedi.
Isus je zapravo Jose (Hugo Silva), neodgovorni razvedeni otac s bivšom suprugom čije se konstantno prigovaranje tiče njegovih roditeljskih vještina. S malim Sergijom je sve u redu, on bježi zajedno s ocem, zelenim suučesnikom Tonyjem (Mario Casas) te otetim taksistom Manuelom. Dok trojica bedaka raspravljaju o svojim ‘mizernim’ životima (‘Ona je odvratna jer primjećuje da sam propalica’), nesvjesno ulaze u sjeverni grad Španjolske na granici s Francuskom, zvan Zugarramurdi. Sjedište je to navodnih baskijskih sudskih progona vještica u 17. stoljeću koji su se dogodili nakon čestih okupljanja vještica u jednoj od špilja u kojima su, prema legendi, štovale samog vraga uobličenog u jarca. U tom gradu ništa nije generično – u toaletu lokalne zajednice živi trol, brat Eve (Carolina Bang), personifikacije vještičje Afrodite, juha se sprema od ljudske krvi, a lokalne ‘bruje’ (vještice) hodaju po stropu i piju žablje razvodnjene organe. Testosteronske jadikovke trojice protagonista bivaju sukobljene s čvrstom matrijarhalnom zajednicom, pri čemu je centar priče, The Chosen One, upravo Isusov sin, zbunjeni Sergio koji je dugo očekivana žrtva za Heru njihovog vještičjeg kulta – Veliku Majku.
Iako prvi dio filma nalikuje infantilnoj satiri u kojoj se muškarci boje žena koje ‘jedu njihove duše’, redateljev izrazito energetičan i karikaturalan stil ne dopušta djelu da se pretvori u nešto više od neobaveznog paraprosdokiana. Nema tu dublje političke poruke niti de la Iglesia želi biti dežuran društveni komentator. On je jednostavno zaigran trbuhozborac čije su lutke mizoginistički moroni te otrovne vještice na čijim se slavljima servira isključivo ‘finger food’ (doslovno!).
Treći akt, ispunjen izvrsnim CGI scenama nalik onima iz filmskog opusa Sama Raimija, počinje i završava s Evom, točnije Carolinom Bang, novom muzom ovog španjolskog redatelja koji je doktorirao podžanr mračne komedija. Eva je neizostavna femme fatale koja se zaljubi u Josea te na taj način navuče gnjev svoje majke, iskusne vještice koja ne razumiju kako njezina nasljednica može osjećati leptiriće u trbuhu na spomen nevjernog i lakomislenog muškarca. I ovdje de la Iglesia ostavlja svoj perverzni trag, posebno u sceni u kojoj se Eva i Jose poljube nakon čega se ona krene nekontrolirano tresti, sugerirajući izravan sukob nespojivih čini. Jose joj na cijeli performans odgovara: ‘Nisam znao da ćeš sve to tako emotivno podnijeti.’
Na površini, enormna količina pomaknutih scena može djelovati izrazito kaotično, no bezukusni fetiš španjolskog redatelja na pop-kulturnu fantaziju uspješno spaja nepovezivu cjelinu – od uvodne špice u kojoj su prikazane moderne vještice (Margaret Thatcher, Frida Kahlo, Angela Merkel) do suptilno grandioznog finala u kojem se slavi i ono ljudsko, ali i ono nadnaravno. Ipak, treba naglasiti kako ovdje muškarci i žene nemaju nuspojave od arhetipova, već su 2D beta verzije koje de la Iglesia nonšalantno i parodijski koristi u svrhu spektakla – vječne borbe među spolovima koja nikad nije bila zabavnija te koju, ali zaista, ne treba shvaćati ozbiljno. Pogotovo u svemiru u kojem postoje vještice.
