Eurofilm: Martyrs – samo za one s čeličnim živcima
Ultimativan problem horor žanra je taj što je postao, najblaže rečeno, repetitivan. Veći dio njih slijedi utaban i predvidljiv put, lišen izazova i ambicioznosti. Srećom, kroz povijest umjetničkih djela uvijek se stvore božanstvene anomalije vrijedne divljenja i prijezira istovremeno. Jedna od njih je i ‘novi francuski ekstremizam’, val transgresivnih, uznemirujućih i tjeskobnih filmova koji su proslavili neke od redatelja kao što su François Ozon, Gaspar Noé, Leos Carax te Alexandre Aja.
Nakon što je Martyrs premijerno prikazan na festivalu u Cannesu 2008. godine unutar sekcije Marché du Film, redatelja Pascala Laugiera prozvali su fašistom i ženomrscem. Ispričavao se svima koji su ga ispljuvali, zahvaljivao onima kojima se film svidio. Iako su slični francuski eksploatacijski filmovi spomenutog vala ranije žestoko odjeknuli u filmskom svijetu, Laugier je tada publici predstavio monstruozno ljubavno dijete Clivea Barkera i Tobea Hoopera, devastirajuće metafizičko djelo za koje ni on sam nije bio siguran hoće li ga itko ‘udomiti’ nakon distribucije.
Uvodna sekvenca daje nam flashback – mlada prestravljena djevojka Lucie bježi iz skladišta u kojem je bila zatočena i mučena mjesecima. Pod sumnjivom se istragom otkriva kako nije bilo riječi o seksualnom nasilju. Nakon što biva smještenom u sirotište, upoznaje Annu koja joj želi pomoći nakon što shvati da je Lucie opsjednuta halucinacijama u obliku deformirane žene. Petnaest godina kasnije, u osvetničkom pohodu Lucie i Anna (Mylène Jampanoï i Morjana Alaoui) upadaju u obiteljsku kuću te počinju krvoproliće koje će se okrenuti protiv njih. Anna otkriva da je deformirana žena samo psihološka manifestacija krivnje koju Lucie osjeća zbog toga što je istu djevojku ostavila u skladištu nakon bijega. Ubrzo se pojavljuje grupa stranaca pod vodstvom starije žene Mademoiselle (Catherine Bégin), predvodnice tajnog filozofskog društva koje istražuje život poslije smrti kroz stvaranje subjekata zvanih ‘mučenici’.
Bez obzira koliko je mračna, brutalna i gnjusna ta Danteovska noćna mora u kojoj se Anna nađe, upravo suprotno riječima klevetnika, Laugierova heroina je daleko od pukog predmeta od krvi i mesa kojom on manipulira. Prvi dio filma vješto uspostavlja dimenziju između Anne i Lucie, pritom postavljajući pitanja u koje zapravo ekstreme može ići vjera prema drugom biću, bez obzira na njegovo mentalno i emocionalno stanje. U tom periodu ništa nije upitno i prilično nalikuje svakom drugome krvavo-osvetničkom horor trileru. No, negdje na sredini počinju se uplitati kontroverzni elementi koji se poigravaju s perspektivom gledatelja i traže od njega da se identificiraju s protagonistkinjom. Drugi dio filma daje nam svu izopačenost i pokvarenost prirode žrtvovanja unutar koje film pleše po tankoj granici između tzv. ‘torture porna’ i vječno uzvišenog filozofskog pitanja – što dolazi nakon smrti. Istovremeno bivajući psihološkim trilerom i čudovišnim testom izdržljivosti publike, preispituje ranije postavljene pretpostavke o tome koliko nasilja na filmu može gledatelj izdržati i da li se ono može opravdati, čak i onda kada se autor pokušava približiti ogoljenim univerzalnim istinama o (ne)ljudskosti.
Laugier je u nekoliko navrata opisao film kao anti-verziju Hostela, pritom napominjući kako Martyrs opisuje koncept ljudske patnje. ‘U simboličnom smislu, svi osjećamo neku vrstu boli na svakodnevnoj razini. Ovaj film ne govori o torturi, već o pravoj istinskoj boli’, izjavio je redatelj, ali se i pritom odmaknuo od ‘novog francuskog ekstremizma’ u kojeg su ga kritičari smjestili. Bilo da je riječ o istraživanju ljudskog tijela kako bi se produbilo razumijevanje onoga što nas sve strpljivo čeka – smrti, ili da je u pitanju progresivan politički komentar kao odgovor na jačanje desno orijentiranog ekstremizma u Francuskoj, taj svježi pljusak psiholoških horor filmova, uz očigledan utjecaj ranijih djela Davida Cronenberga, žestoko je odjeknuo u filmskom svijetu te pritom posebno utjecao na publiku. Upravo je ta ista publika bila izrazito podijeljena nakon gledanja ovog filma; ljudi su vrištali, povraćali i padali u nesvijest, dok su ga drugi ocijenili kao jedan od najboljih horor filmova prošlog desetljeća i odličnu demonstraciju jedinice žanra koji stalno traži način kako isprovocirati i uznemiriti publiku.
Sve su to karakteristike i mog prvog susretanja s ovim filmom – dezorijentiranost, depresivni metaforički udarci u trbuh i prisustvo turbulentnog miksera emocija. Što više tražiti od filma ako vas angažira na određenoj razini, čak i ako je ona uobličena u privremenu agoniju nakon koje ćete, sasvim sigurno, biti zadovoljni što se baš vi ne nalazite u tom demonskom podrumu. Martyrs nije za svakoga, bar ne za one koji nisu spremni prihvatiti beskompromisnu paradu smišljenih poteza koje ćete ili prezirati ili smatrati remek-djelom koje nadilazi sve karakteristike žanra. Zlatna sredina u ovom slučaju – ne postoji.
