Istaknuto
16.09.2018.

Novi ravnatelj zagrebačke Opere prvi je stranac na tom mjestu od samostalnosti Hrvatske. Otkrio nam je na što će staviti naglasak u svom četverogodišnjem mandatu, ali i za koji nogometni klub navija te što mu je skriveni talent.

06.09.2018.

Na jednom mjestu okupili smo najzanimljivije koncerte koji nas ove jeseni očekuju u Zagrebu i Rijeci. Pred nama je sjajna jesen koju će obilježiti Deafheaven, God Is An Astronaut, Editors, Jethro Tull, Mudhoney, ali i brojni domaći izvođači.

Film

Eurofilm: Miele

06.02.2015. Slavica Kotarac
tumblr_mm7r3qBCk11s6bvs7o5_1280

Foto: tumblr.com

Filmovi koji se oslanjaju na škakljiva pitanja koja su nekim ljudima bliža no drugima, ali općenito priznata kao važna, često će nas dirnuti i/ili rasplakati. No, ono što mnogima od tih filmova nedostaje jest pristojna količina surovosti. Miele (u prijevodu: med) nije jedan od takvih filmova. Ovaj debitantski film međunarodno priznate glumice Valerije Golino (Rain Man) razvit će se oko pitanja eutanazije vješto i s pozamašnom količinom realnosti.

Irene (Jasmine Trinca), poznata svojim klijentima kao Miele, bavi se vrlo neobičnim poslom, u čemu leži jedna od odlika ovoga filma Njezin je „posao“ pomoći teško bolesnim ljudima u što bezbolniju i bar donekle dostojanstvenu okončavanju vlastita života. Upravo ćemo kroz njen lik, odnosno njena emotivna stanja i razmišljanja promatrati spomenuto pitanje.

Protagonistica vjeruje da je ono što čini moralno ispravno budući da pomaže jedino onima koji su teško bolesni te se tijekom čitava procesa koji nam je nekoliko puta prikazan u filmu odnosi prema pacijentima s ljubaznošću, ali istovremenu i distanciranošću te često naglašava da je odluka isključivo na njima samima i da mogu odustati u bilo kojem trenutku. Svoja uvjerenja preispitat će prilikom upoznavanja Carla Grimaldija (Carlo Cecchi) kojemu objašnjava čitav proces, no poslije saznaje da on ustvari nije bolestan. Time potresena, zahtijevat će da joj vrati otrovnu supstancu, koju je kupovala u Meksiku jednom mjesečno. Zanimljivo je kako će Carlo natjerati Irene da preispita svoja stajališta, inzistirajući na pitanjima kao što su: postoje li razlozi koji opravdavaju smrt i je li fizička bolest jedina koja se može uvažiti. Naime, razlog zbog kojeg se on želi ubiti, nije fizičke naravi, iako ćemo u nekoliko navrata svjedočiti njegovu kašlju koji je najvjerojatnije izazvan prekomjerenim pušenjem. Carlo je zasićen životom, ništa ga više ne uzbuđuje niti zabavlja, ne osjeća ništa niti pronalazi bilo kakav smisao u životu. Neki će tvrditi da mu je „dosadno“, no njegova ispraznost odraz je njegova duševna stanja, a ne siromašne mašte ili nedostatka izvora zabave.

tumblr.com

Foto: tumblr.com

Kako je već rečeno, film se dotiče škakljivog pitanja eutanazije oko kojeg će se voditi mnoge rasprave i pokušati ocijeniti težinu razloga za i protiv. Međutim, ovaj film neće ocijeniti takav čin ni kao dobar ni kao loš. Sve to samo znači da će film krenuti u drugom smjeru te da se naglasak stavlja na unutarnje borbe ljudi koji donose po život važne odluke. Tako će Trinca odlično utjeloviti lik Irene te nam kroz film donijeti čitavu lepezu emocija i karakternih odlika. Naime, Irene je mlada žena koja uživa u no-strings-attached seksu, glazbi i ronjenju te upravo prizorima ronjenja svjedočimo nekoliko puta prikazuje možda baš kako bi nam dalo naslutiti da s jednakim žarom protagonistica želi utopiti i vlastite osjećaje i nedoumice. S druge strane, ova pomalo punk žena, pokazuje se vrlo vještom, ali i dovoljno odgovornom pri obavljanju svog posla, unatoč manjim propustima koji će nastati kao posljedica preispitivanja vlastitih stavova i uvjerenja. To će se razviti do te mjere da počinje razmišljati o preseljenju, ne bi li mir našla bilo gdje dalje od mjesta u kojemu se počela osjećati tjeskobno. Sve unutar nje postaje preteško pa se uskoro odrazi i na njezino fizičko stanje. Nekoliko puta u filmu svjedočit ćemo njezinim poteškoćama s disanjem, a o čitavu svojem stanju moći će razgovarati tek s Carlom. On će je, naime, saslušati kao da točno zna kako se osjeća. Iako se tu da naslutiti razvitak dubljeg odnosa između njih dvoje, do toga ne dolazi, ponajviše zato što Carlo ustraje u vlastitoj samoći. Sve ovo oslikava film kao surov i realan, međutim baš u odnosu ovih dvoje protagonista pronaći ćemo i elemente komičnosti ponajviše zbog toga što Carlo nudi ironičan odgovor na sve, a i sam nam je predstavljen kao utjelovljenje sarkazma.

Sve u svemu, uz ovakav debitantski film čini se da možemo još puno očekivati od Valerije Golino. Zanimljivo je spomenuti da je film nastao po knjizi Maura Covacicha „A nome tuo“, a ovakva tematika već se jednom javlja u talijanskoj kinematografiji i to u filmu Marca Bellocchioa iz 2012. Bella addormentata, no o njemu više u sljedećem Eurofilmu.

(Visited 68 times, 1 visits today)

Komentari