Istaknuto
18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

18.01.2017.

Zatvorite se i ove subote u Kavez s Glazbenim loncem – to će učiniti i Phaneron!

Film

Eurofilm: O odrastanju, svojetonazorima i što nas spaja i razdvaja („Blue is the warmest colour“, A. Kechiche)

15.08.2016. Lucija KlarićFoto: facebook.com/ blue is the warmest colour

Pričama o ljubavi uobičajeno najmanje vjerujemo ili im, bolje rečeno, ispočetka previše vjerujemo da bismo im kasnije, kad nas iznevjere, duboko zamjerili. Možda je to nepremostivo nepovjerenje posljedica ljubavnog iskustva kao neodvojivo osobnog i nikada do kraja racionalnog ili, s druge strane, dovoljno strastveno i emotivno sagledanog – jer, ponekad na njega gledamo s prevelikim odmakom, a ponekad smo mu jednostavno preblizu. Bilo kako bilo, za ljubav (i ljubavnu priču) još nitko nije uspio napisati recept, ma koliko se određene visokobudžetne produkcije trudile idealizirati je ili je one „underground“ pesimistično obojati, ljubav ostaje svojeglava i neuhvatljiva.

Adèle i Emma nisu neka utabana šablona odnosa onog što se tek otkriva i onog što će ga pogurnuti na taj put, a istovremeno kao da prate sve zadane propise razočaranja u strast i prva sveobuzimajuća iskustva. Redatelj i scenarist Abdellatif Kechiche i prije svega glumački duo Adèle Exarchopoulos (Adèle) i Léa Seydoux (Emma) uspješno ili barem zavodljivo plešu na granici očekivanog, neke tajne veze koja spaja sve ljudske doživljaje i nemogućnosti recepture ičega proživljenoga, a kamoli ljubavi. Uvjerljivi osvajač Palme d’Or na prestižnome Cannesu, Blue is the warmest colour, originalnog i točnijeg naziva  La Vie d’Adèle – Chapitres 1 & 2 svojedobno je (2013. godine), unatoč i više nego pozitivnim impresijama tadašnjeg žirija, bio izvor niza polemika među kritičarima i strukom te među samim autorskim timom koje su se uglavnom vodile i svodile na pitanja etičnosti – vjerodostojnosti portretiziranja istospolne, ženske seksualnosti i načina na koje je ista sprovedena. Je li heteroseksualni muškarac „prava“ autorska figura i jesu li dvije neosporno lijepe heteroseksualne žene te koje u njegovim rukama mogu postići ideal autentičnosti?

Foto: facebook.com/ blue is the warmest colour

Foto: facebook.com/ blue is the warmest colour

Jedan je pogled na cijelu stvar nakratko zažmiriti na pojavu homoseksualnog odnosa – ne da bi ga se nijekalo ili mu se zatiralo dostojanstvo, vrijednost ili na bilo koji način marginaliziralo nego da se normalizira ili barem otvori diskurzivni prostor filma Blue is the warmest colour i prema njegovim drugim kvalitetama koje su (uvjetno rečeno) univerzalnije i zahvaljujući kojima je film zapravo (koliko si to fikcija može dopustiti) autentičan. „Poglavlja Adèlinog života“ poglavlja su sazrijevanja – od srednjoškolskih dana kada je život podložniji i izloženiji vanjskome oku do prvih iskoraka u adolescentski, život „odraslih“ gdje vlastito, unutarnje oko reže najdublje rane. Ta određena naivnost i potreba da te onaj kroz koga gledaš ružičastim naočalama povede za ruku i posjedne na vrtuljak, otkrije šarolik dijapazon senzornog i senzualnog; potreba mladog čovjeka da spozna i odmak vremena, potpuno i nekontrolirano odrastanje koji tek valja uslijediti, koje mijenja osobu u nepoznato i neočekivano za samog sebe i za druge, „poglavlja Adèlinog života“ zadivljujuće zahvaćuju. Mana je mnogih priča o ljubavi što ostaju samo priče o ljubavi, Blue is the warmest colour spoznaje da u brojnim slučajevima ona sama po sebi nije dovoljna: konačno ambivalentno i bolno razdvajanje Adèle i Emme nije plod pomanjkanja strasti nego upravo svega drugog što nas kuje pored našeg iracionalnog. Svjetonazorske razlike koje počivaju na uvjetima odrastanja, dotada stečenim iskustvima i njihovim razlikama (koja su djelomično i posljedica razlike u godinama protagonistica), socijalni kondicionali i kamo nas oni navode, Blue is the warmest colour svojim malenim vršcima uspijeva lagano zagrebati i unijeti u fikciju dajući joj prostora da prokrvi, dobije puls.

Tranzicija Adèle od zaljubljene i izgubljene klinke te Emme od uzvišenog simbola slobode do Adèle kao možda jednako izgubljene, ali emotivno dozrele osobe koja upija drugog i druge i Emme kao dekadentnog simbola koji se otkriva kao samovoljna i samodostatna individua što uživajući komociju svog tolerantnog okoliša nije morala nailaziti na visoke prepone u pogledu preispitivanja vlastita identiteta (za razliku od Adèle), puni krug zatvara u trajanju filma i ostaje vjerno nedorečena susretom u galeriji iza kojeg može uslijediti jedan sasvim novi. Blue is the warmest colour ima (baš kao i svi) svoje propuste, nedovoljno obrađenih tema (primjerice odnos Adèle i njezine radničke obitelji prema njenom stilu života koji se tijekom filma zapusti) i pokoju naivnu i upitnu scenu, ali zahvaljujući paru Exarchopoulos/Seydoux ostaje uvjerljiv i neodoljivo šarmantan, dovoljno iskren da bude prozvan i jest jedan od najboljih filmova 2013. godine.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(5 votes, average: 4.600 out of 5)

Komentari