Istaknuto
23.10.2017.

Oliver Frljić režirao je u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru klasičnu Euripidovu tragediju kao predstavu o društvu u kojem je žena građanin drugoga reda. "Medeja" je na ovogodišnjim Gavellinim večerima osvojila nagradu za najbolju predstavu i za najbolju žensku ulogu.

19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

Film

Eurofilm: Na rubu između fikcije i fakcije („Certified Copy“, A.Kiarostami)

23.05.2016. Lucija KlarićFoto: facebook.com/certified copy photos

Svojevrsni prijestup u poetici iranskog redatelja Abbasa Kiarostamija Certified Copy (Copie conforme, 2010.) koji će se „Kopijom“ odmaknuti od rodnoga mu lokaliteta, maestralnoj je Juliette Binoche u godini festivalskih pohoda donio prestižnu nagradu za najbolju glumačku izvedbu i to ni više ni manje nego s crvenih tepiha Festivala u Cannesu. U bilo kojem drugom slučaju navedena informacija bila bi trivijalna tj. obnašala bi funkciju potvrđivanja prestižnog statusa filma (s obzirom na uobičajeno recepcijsko povjerenje u imena određenih festivala/filmskih institucija), no u slučaju Certified Copy ona je gotovo pa konstitutivna u shvaćanju njegove estetske vrijednosti.

Na „obroncima“ Toskane francuska će se trgovkinja umjetninama (J.Binoche) i britanski pisac, teoretičar umjetnosti (W.Shimell) zateći u vrtlogu međuljudskih silnica koje će se udomaćiti upravo i samo u njihovim tijelima čineći tako kakvo klupko nerazmrsivih konaca što ih uobičajeno spremno razdvajamo u ladice ovog ili onog tipa odnosa. Među mnogima se filmskim praktičarama često zaziva prešućeno pravilo da jedan od preduvjeta „dobroga filma“ (ako o tako čemu možemo govoriti) je struktura koja započinje svojim sažetkom – da prve minute filma budu nositeljice ideje koja će zadnjom minutom postati jasna i pri tome se rastvoriti u svoj svojoj punini. Kiarostami u riječi Shimella odnosno njegova lika tako unosi premisu o nemogućnosti orginalnosti tj. pomalo za poimanja umjetničke prakse kontroverznu pomisao da i uspješno napravljena kopija može imati jednaku vrijednost kao i original. Dio argumentacije pronalazi u tome da je već bilo koji oblik reprezentacije kopija nečeg (bilo realnog ili irealnog). Mona Lisa kao trenutak u kojem su se sile svemira i vremena upetljale u kist jednog umjetnika i izrodile izvorište umjetnički vrijednog, u Kiarostamijevom poimanju pada u vodu ili se barem na taj način posreduje kroz njegovog glavnog muškog protagonista. Utoliko ne čudi što je i sam Shimell inače operni pjevač kojem je prvi susret s filmskom kamerom osigurao upravo Kiarostami preispitujući na nekoj meta razini i suštinu glumačkog ili bolje rečeno može li „glumačko“ nositi samo netko tko je glumac u originalu – medijator ideje o upitnosti orginalnosti J.Miller (W.Shimell) tim je značajniji. Vodeći gledatelja s tom premisom u pozadini njegova uma, Kiarostami počinje režirati igru u kojoj se odnosa dua Binoche-Shimell zagubi negdje u zrakopraznome prostoru između „orginalnog“ i „(is)kopiranog“.

Foto: facebook.com/Shruti More

Foto: facebook.com/certified copy photos

U ekstenzivnim dijalozima, u kojima često Binoche preuzima kormilo pa i onda kada nije njegov inicijator (što zbog svoje nenadmašive glumačke vještine što zbog režijskog pristupa koji se umjesto za govornika odlučuje često za slušatelja), svakom se novom informacijom još više zameće trag onoga što bi mogla istina. Figure na šahovskome polju tog odnosa (Binoche-Shimell) spremno prihvaćaju svaku im novo datu funkciju i iznose je s jednakom uvjerljivošću kao i onu prethodnu bez obzira je li im ona prethodna ili ova sljedeća bila draža. Iako bi mnogi svjedoci tog filmskog iskustva zagovarali ovu ili onu fabularnu stvarnost, a neki bi se čak i zakleli u mogućnost fabularnog rekonstruiranja cjeloukupnog filma, čini se da je u estetskoj procjeni Certified Copy to sasvim nebitno (ako ne čak i štetno) usmjerenje. Ono što je neporecivo mamilo gledatelje u Cannesu i danas svojevrsna je vizualna prijemčljivost pozadinskih vizuala, ali i njezinih protagonista te načina na koji su oni dinamizirani u međusobnom ophođenju pri čemu čak i neki propusti u izvedbenoj uvjerljivosti iznenesenih misli pridonose tom šarmu.

Paradigma fikcije-fakcije preokupirala je i preokupirat će mnoge umjetnike različitih usmjerenja; naklonost takvim tematsko-strukturalnim tendencijama zasigurno leži i u samoj prirodi umjetnosti koja upravo i balansira na toj tankoj granici onog što doživljavamo kao stvarno i što bi moglo biti stvarno. Iako svakako ne treba odustati u pokušaju davanja odgovora na to gdje možemo ocrtati tu granicu, on zasigurno nikada neće moći biti izveden do kraja i upravo zato ni Certified Copy ne bi valjalo promišljati na taj način. Njegovo više ili manje uspješno bavljenje tim nesavladivim pitanjem orginalnog/kopije, stvarnog/stvorenog, fikcije/fakcije neupitno je vrijedno u svojim pobrojavanjima varijacija i uopće detektiranju naše nemogućnosti poimanja razlika kao i svojevrsne želje da upravo uživamo barem u svijesti o toj mogućnosti da na jedan dan sve bude drugačije, ali pri tome ništa manje stvarno.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(5 votes, average: 4.200 out of 5)

Komentari