Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Film

Eurofilm – Tangerines: ‘Žalosno je što i hrabri ljudi moraju ostarjeti…’

04.05.2015. Stjepan ĆulapFoto: estonianworld.com

…reče muslimanski Čečen starom Hanekeovom dvojniku Ivi (Lembit Ufsak) na izlasku iz njegove kuće. Godina je 1992. i nemilosrdno buja rat na području Abhazije između Gruzijaca i čečenskih plaćenika. Ivo je hladnokrvni i smireni estonski poljoprivrednik koji zajedno sa svojim prijateljem Margusom (Elmo Nuganen) uzgaja mandarine. Obojica se tvrdoglavo odbijaju vratiti u Estoniju i riskiraju pogibiju zbog tako jednostavne stvari kao što je – citrus. U jednom trenutku Ivo, dok sjedi s Margusom među drvećem, promrlja: ‘Ne zanima me za što se oni bore, samo znam da se bore na zemlji na kojoj rastu moje mandarine’.

Fokus naravno nije na tom sočnom voću, već na banalnoj anti-ratnoj izjavi koja dolazi od, prema vojnicima s obje strane, poludjelog starca koji će poginuti zbog svoje gluposti. Nakon sukoba pobunjenih strana ispred Margusove kuće, Ivo odluči smjestiti preživjele ranjene vojnike u svoju kuću, Gruzijca Niku (Mikheil Meshki) i Čečena Ahmeda (Giorgi Nakashidze). Nika je kazališni glumac koji je osjetio potrebu braniti svoje područje, dok ni sam Ahmed ne zna zašto je odlučio boriti se na strani muslimanskih separatista. Iako su obojica ranjeni, šepajući po trošnoj Ivinoj kući prijete jedan drugome smrću čim za to budu sposobni.

Foto: tumblr.com

Foto: tumblr.com

Nominiran u kategoriji stranog filma na ovogodišnjim Oscarima, Tangerines je, osim povremenih nasilnih scena, stoičko razmatranje besmislenosti rata. Ivo je vokal svega toga, glas razuma koji se i u najtežim vremenima ne libi zaderati na puno snažnije i agresivnije vojnike. Nitko se u njegovoj kući neće ubijati. Iako je redatelj i scenarist filma Zaza Urushadze Gruzijac, film je napravljen u koprodukciji s Estonijom te je tako bio estonski kandidat za Oscara, što se također može okarakterizirati kao svojevrsni naknadni mirovni sporazum. Urushadze pritom izbjegava svako moraliziranje i oslanja se na sitne trenutke čovječnosti koji će uvijek biti svjetliji i snažniji od svake granate i tenka u gotovo teatralnom apsurdu rata. Smjestio je ljude različite dobi, nacionalnosti i religijskih opredjeljenja i vješto postavio pitanje ljudskosti na dnevni red, usprkos svim tim karakteristikama koje nas (naizgled) razdvajaju. U ovom je slučaju vojnik, koji je prisiljen živjeti neko vrijeme s bezličnim neprijateljem pod istim krovom, shvatio da je taj isti neprijatelj supatnik, osoba od krvi i mesa sa svojim razmišljanjima i problemima koji nadilaze bjesomučno i nesvjesno potezanje okidača na onoga koji je jednak njemu.

Ultimativan dokaz tog spomenutog apsurda je činjenica da ni Nika ni Ahmed ne znaju objasniti političku pozadinu konflikta. Vođeni su predrasudama i lažima kojima su nahranjeni. Ahmed smatra da su Gruzijci narod  koji se nije u stanju izboriti za sebe, dok Nika misli da su Čečeni glupi i needucirani ‘zgubidani’ koji u životu nisu pročitali nijednu knjigu. Iako su isprva jedno drugom puke mete koje treba eliminirati, tijekom oporavka dolaze do zaključaka o navikama i promišljanjima protivnika, kao u rogatoj i poštenoj šahovskoj partiji.

Foto: youtube.com

Foto: youtube.com

Riječ ‘tangerine’ u kineskoj kulturi označava prisustvo sreće i prosperiteta. To slatko-kiselo voće u ovom slučaju daje Ivi i Margusu sreću, ali je oštar kontrast ratnom sivilu u kojem su se našli, nalik onomu u filmovima Ingmara Bergmana ili Andreja Tarkovskog.  Kako vrijeme prolazi, protivnicima je smanjen osjećaj antipatije. Iako se sve više vojnika pojavljuje pred njegovim vratima, ispitujući o svojim nestalim kolegama, redatelj skladno formira Ivu u čudesan anti-ratni krik, kompaktnog razumnog starca koji je protuteža ludilu rata. Iako nalikuje Hanekeu, ne dijeli njegovo mišljenje. U jednoj sceni nakon što Ivo i Margus pronađu mrtve vojnike u džipu, pokopaju ih te izguraju džip u provaliju kako ne bi imali problema. Nakon što džip sleti u provaliju, Margus šaljivo izjavi kako je mislio da će eksplodirati kao što je to slučaj u filmovima. Ivo mirno izjavi: ‘Film je prevara’. U svakom pogledu jest prevara, ali ne postoji ništa lažno i varljivo u surovoj situaciji u kojoj ambiciozan kazališni glumac, kao što je Nika, stavlja pušku na rame i odlazi slijepo se boriti za ideale gramzivih i pokvarenih vlastodržaca. Metaforički rečeno, rat zaista jest teatar.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari