Istaknuto
27.03.2017.

Kroz iskustvo vođenja različitih radionica za djecu, prvenstveno Froooma, Boris Bakal progovara o radu s djecom, odgojnim i obrazovnim tehnikama i ustanovama te dječjoj perceptivnosti koja nam svima izmiče iz videokruga.

22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

Film

Eurofilm: Welcome – Tužno je društvo u kojem je nahraniti unesrećenog i dati mu piće jednako zločinu

21.09.2015. Stjepan ĆulapFoto: youtube.com

Još tamo na početku tisućljeća, u vrijeme kada su se na našim prostorima ljudski životi tek počeli oporavljati od rata, ratovi su na drugom kraju svijeta indirektno utjecali na pretvorbu lučkog grada Calaisa na sjeveru Francuske u tužnu nakupinu napaćenih života. Njima nije bilo bitno zovu li ih izbjeglicama ili imigrantima, samo su željeli prijeći na drugu stranu, u Veliku Britaniju, bilo to u potrazi za boljim životom ili kako bi se spojili sa svojim obiteljima. Ne znaju gdje su im otac, majka, braća i sestre, a usput traže samo mrvicu razumijevanja i ljudskosti koje je, kako civilizacija ‘napreduje’, sve manje.

Welcome, film francuskog redatelja Phillipa Lioreta, itekako može poslužiti kao paralela aktualnim događanjima i izbjegličkoj krizi koja potresa veći dio Europe. Pritom priča jezivo nalikuje onima koje, ako se na to odlučite, možete čuti i u Hrvatskoj spustite li se među te jadne ljude.

Bilal (Firat Ayverdi) je tvrdoglavi 17-godišnji Iračanin koji je pobjegao iz ratom zahvaćenog grada Mosula. Tri je mjeseca proveo na putu prema Calaisu, pri čemu je osam dana bio zarobljen od strane turske vojske. Njegovu ljubav prema nogometu (posebno Manchester Unitedu) jedino može nadmašiti ona prema Mini (Derya Ayverdi), djevojci koja zajedno sa svojom obitelji već neko vrijeme živi u Londonu. Nažalost, njezin otac ne želi čuti za njega i svaki put kad Bilal nazove, on mu jasno da do znanja kako se uzalud trudi te da je svoju kćer već odlučio udati za svog bogatog rođaka koji je duplo stariji od nje. Jako brižan otac.

Foto: palacefilms.com

Foto: palacefilms.com

Bilal, uporan u svojim namjerama, ipak odluči zadnje svoje novce potrošiti na satove plivanja kako bi bio što spremniji za svoj pothvat – preplivati La Manche. Tamo upoznaje Simona (Vincent Lindon), sredovječnog instruktora plivanja koji je usred razvoda od supruge Marion (Audrey Dana), učiteljice koja u slobodno vrijeme volontira u kuhinji koja hrani preko 500 imigranata. Nakon njezinih pritužbi na njegovu indiferentnost prema tim nesretnim ljudima, on odluči pomoći Bilalu tako što mu dodatno pomaže oko plivačke tehnike, dijelom zbog toga što je bio bivši prvak Francuske na 400 metara, ali i zbog činjenice da u Bilalu vidi sina kojeg nikad nije imao.

U ovom trenutku, svo ljudsko licemjerje stupa na snagu. Iako na većini otirača ispred ulaza u stanove piše WELCOME, susjedi ne razumiju kako Simon može pomagati dječaku te mu odluče poslati policiju na vrata. Nakon što ga privedu na razgovor, inspektor mu naglasi da će ‘njegovo pomaganje, koje je ilegalno (da, i pomoć može biti ilegalna) ohrabriti i druge da isto to učine’. Tužno je društvo u kojem je nahraniti unesrećenog i dati mu piće jednako zločinu.

Foto: trespassmag.com

Foto: trespassmag.com

Treba naglasiti da scenarij izrazito vješto izbjegava sva politička pitanja i to je zaista oslobađajuće. Naravno, ona jesu važna, ali se prečesto iskorištavaju u donekle pokvarene svrhe kako bi se dehumaniziralo te ljude. U ovom slučaju, kamera sjajno djeluje kao povećalo, a Bilal se izdiže iznad umjetno stvorenih razlika te apsurdnih i iracionalnih kategorizacija koje se sve više iskazuju kroz društvene rasprave.

Iako slučajevi ilegalne imigracije nisu novi u europskoj kinematografiji, Welcome je sjajan primjer kojeg treba slijediti, ponajprije zbog uspješnog postavljanja publike u cipele dvaju protagonista. Te cipele, mnogi to danas zaboravljaju, trebaju biti jednake. U njima ne smije biti kamenčića u obliku vjerske i nacionalne netrpeljivosti niti onih većih rupa kroz koje neumoljivo struji mržnja. Sofisticiranim spojem okrutne realnosti i natruha svjetle budućnosti, Lioret nam predstavljaju sivu sadašnjost. U takvoj su sadašnjosti, uz nezaustavljive, pohlepne društvene, političke i prirodne sile, svi jednaki. Neki su, ipak, jednakiji od drugih.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(No Ratings Yet)

Komentari