Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Glazba

Everlast u Tvornici kulture!

06.05.2014. Eleonora Glišić/ Tvorničar
Foto: Facebook/ Everlast

Foto: Facebook/ Everlast

Erik Francis Schrody, u glazbenom svijetu poznatiji kao Everlast, po prvi će puta posjetiti Zagreb i Tvornicu kulture u sklopu svoje akustične turneje „The Life Acoustic“ 12. svibnja. Ovog svestranog umjetnika zapamtili smo još u ranim 90-ima kao frontmena hip-hop skupine House of Pain, ali ovog puta ćemo ga slušati u malo drugačijem izdanju. Kao priznati solo izvođač, koji se jednako dobro snalazi obrađujući pjesme Johnnyja Casha kao i u repanju, Everlast svojoj publici ima mnogo toga za ponuditi, zato se pripremite preslušavajući njegove hitove s proteklih šest albuma i posljednjeg „The Life Acoustica“.

Ovaj reper, tekstopisac i gitarist nakon dugih godina posvećenih hip-hopu, svoj izričaj ipak je pronašao u ozbiljnijem blues-rocku, u kojem se ipak najugodnije osjeća. No, dalek je bio njegov put od uličnih rima do gitarom popraćenih stihova. Ovaj Njujorčanin s Long Islanda svoju glazbenu karijeru započeo je kao sedamnaestogodišnji štićenik ikone hip-hop scene sa zapadne obale, Ice-Tja, i kao član njegovog „Rhyme Syndicatea“. Nakon što je Ice potvrdio njegove sposobnosti bacanja rima, Everlast se odvažio snimiti svoj prvi solo album „Forever Everlasting“ 1990. godine. Album nije postigao značajan uspjeh, no sadržavao je određene elemente koji su pridonosili čari i posebnosti ovog umjetnika. U tekstovima se osjetila njegova želja da iskreno progovara o osobnim pitanjima i problemima. Iako publiku nije oduševio svojim prvim uratkom, uspio je postaviti temelje za svoj sljedeći projekt.

Foto: Facebook/ House of Pain

Foto: Facebook/ House of Pain

Nakon što je na vlastitoj koži osjetio da se prvi mačići u vodu bacaju, nije dopustio da ga težak početak karijere i neuspješan prvi solo album obeshrabre. Prilikom intervjua kojeg je dao Charlesu Aaronu iz Spin magazina, izjavio je: „Svaki dan zahvaljujem Bogu da je taj album doživio neuspjeh. Mogao sam biti novi Vanilla Ice, čovječe. Tada bi stvarno sve bilo gotovo.“ Everlast se odlučio udružiti s prijateljem Danny Boyem i DJ Lethalom i formirati hip-hop grupu koja u hrvatskom prijevodu znači „Kuća boli“. U periodu od 92′ do 96′ prigrlili su svoje irsko podrijetlo i kulturu pubskog života koji ističu u pjesmama poput „Shamrocks and Shenanigans“ i „Top of the Morning to Ya“. Uspjeli su prevladati stereotip bijelih repera, te poslužili svojoj publici tvrde beatove i buduće party himne. House of Pain izbacili su tri albuma, od kojih je najuspješniji bio prvi, debitantski istoimeni album koji je postigao platinastu nakladu. Na njemu se, naravno, nalazio njihov najzapamćeniji hit prepoznatljivog refrena, „Jump Around“ iz 1992.

U svjetlu popularnosti hita „Jump Around“, Everlast je jednom prilikom priznao: „kada sam gledao MTV i vidio da je naš spot na ljestvici u prvih pet, a onda i da je pjesma u prvih pet na pop ljestvici, poludio sam“. Unatoč trudu, albumi „Same as It Ever Was“ i „Truth Crushed to Earth Shall Rise Again“ koji su uslijedili nisu postigli status i uspjeh albuma prvijenca. Na dan na koji je izašao posljednji album, 1996., Everlast je napustio House of Pain. Među razloge njegovog odlaska spadaju nezadovoljstvo i pritisak od strane ostatka grupe. Everlast je odlučio dati još jednu šansu samome sebi kao solo izvođaču. Ubrzo je počeo raditi na svom drugom solo albumu čiji je zvuk bio mnogo raznovrsniji od „Forever Everlastinga“ koji se lako mogao svrstati u kategoriju „čistog“ hip-hopa.

Foto: Facebook/ House of Pain

Foto: Facebook/ House of Pain

Odmičući se od karakterističnog zvuka, počeo je razvijati i novi alter-ego pod imenom Whitey Ford, bacio se na pisanje iskrenih stihova u kojima je kritizirao sebe i svoje neuspjehe. Everlast je počeo eksperimentirati s miješanjem hip-hopa sa zvukom countryja, bluesa i rocka uspostavljajući prijelaznu strategiju kojom su se u narednim godinama služili i drugi bijeli reperi poput Kida Rocka. Sve je to rezultiralo drugim solo albumom koji je sadržavao sve spomenute osobine, „Whitey Ford Sings the Blues“. Publika je takav miks odlično prihvatila što je značilo golem komercijalni uspjeh i zadovoljštinu, te je 1998. godine doživio duplu platinastu nakladu. Na listi pjesama tog albuma posebno se isticala ona pod nazivom „What It’s Like“ kojom se Everlast dokazao kao angažirani glazbenik, s dušom.

Everlast je u tom periodu zaredao uspjehe, te se može pohvaliti i gostovanjem na hvaljenom povratničkom albumu Supernatural velikana Carlosa Santane, i to na pjesmi „Put Your Lights On“ za koju je 2000. osvojio Grammyja. Dvije godine kasnije izdan je i treći Everlastov album „Eat at Whitey’s“ koji nije opravdao očekivanja nakon velikom uspjeha svog prethodnika. Dočekan kao razočaranje, album je pružio osjećaj manje inspiriranog nastavka „Whitey Ford Sings the Bluesa“ koji ponovno ujedinjuje različite stilove u zadovoljavajuću, zaokruženu cjelinu. Everlast se počeo sve više udaljavati od svojih reperskih korijena te se okrenuo country i blues izričaju.

Foto: Facebook/ La Coka Nostra

Foto: Facebook/ La Coka Nostra

Njegov sljedeći album svjetlo dana dočekao je tek 2004. godine. Zvuk countryja obilježio je „White Trash Beautiful“, no to nije doprinijelo podizanju prodaje albuma. Ubrzo nakon toga, Everlast se upustio u nešto drugačiju suradnju sa svojim prijateljima i članovima nekadašnje skupine House of Pain. Dečki su se 2006. udružili u supergrupu La Coka Nostra koja je na stranici MySpace objavila nekoliko pjesama prije izdavanja albuma „A Brand You Can Trust“ u suradnji s mnogim reperima poput Snoop Dogga, B-Reala, Bun B-a i drugih. Treći solo album „Love, War and the Ghost of Whitey Ford“ iz 2008., koji je objavila Everlastova vlastita izdavačka kuća Martyr Inc, sadržavao je akustične balade i pop, te hard rock zvuk pod utjecajem gospela. Na tom se albumu našla i vrlo hrabra obrada Johnny Cashova „Folsom Prison Bluesa“ koju Everlast često izvodi i u akustičnoj verziji. Pjesme koje su se istaknule na sljedećem albumu, „Songs of the Ungrateful Living“ iz 2011. su „I Get By“ i „Long Time“.

Sedmi i posljednji uradak „The Life Acoustic“ glazbenik je objavio u kolovozu 2013. godine, a karakterizira ga snažan zvuk akustične gitare uz električni zvuk klavijatura. Album čini kompilacija 12 probranih hitova u, kako sam naziv govori, akustičnoj verziji. Među njima, našla se i blaga verzija svima omiljenog hita, „Jump Around“ popraćenu ritam sekcijom. Uz vlastite uspješnice, Everlast je na listu pjesama uvrstio i nekoliko obrada poput Snoop Doggova hita My Medicine u suradnji s Williem Nelsonom, s albuma „Ego Trippin’“ i „Children’s Story“ Slick Ricka, s albuma „The Great Adventures of Slick Rick“. Everlast se tokom vremena, što se na ovom albumu osobito uočava, odmaknuo od svog statusa hip-hop umjetnika, smirio svoj zvuk i priklonio se opuštenom blues-rock nastupu uz akustičnu gitaru u kojem do izražaja dolaze njegove glasovne sposobnosti i sviranje. U intervjuu za Muziku.hr objasnio je kako je nastao njegov posljednji album: „Uzeo sam hrpu starih pjesama, ogolio sam ih i nastavio otamo gdje sam stao. Ljudi su me slušali, počeo sam nastupati, a i ljudi ga žele čuti i kupiti. Imalo je smisla snimiti ga.“, usput dodaje, „Nemam baš neki proces. Nekako sjednem i čekam da me nešto izludi ili povrijedi moje osjećaje ili me usreći, ponekad to jako dugo traje. Čekam stvari da se dogode. Netko mi onda kaže da bi mogao uzeti gitaru i napisati pjesmu, onda ju uzmem i napišem“.

Foto: Facebook/ Everlast

Foto: Facebook/ Everlast

Everlast se kroz svoj rad pokazao izuzetno kreativnim, aktivnim glazbenikom i pjesnikom koji uspješno kombinira različite žanrove i čiji tekstovi šalju pozitivnu poruku društvu. U intervjuu za hrvatski časopis Rolling Stone koji je dao uoči koncerta u Zagrebu rekao je što možemo očekivati: „svakako odličnu večer s puno mojih pjesama, a neke ćete čuti u sasvim novim verzijama“. Sudeći prema prijašnjim nastupima uživo, mogu se očekivati i izvedbe obrada „Folsom Prison Bluesa“, „Put Your Lights On“, čak i hita „What It’s Like“ u akustičnoj verziji, iako se one nisu uvrštena u „The Life Acoustic“.

Komentari