Fantastičan folklor Noći vještica: Od keltskog festivala do vještice na metli
Noć vještica jedan je od najpopularnijih blagdana u Americi, a popularan je i kod nas, u Hrvatskoj. Iako se taj blagdan uglavnom povezuje sa slatkišima, vješticama, raznim demonima i paukovim mrežama, podrijetlo Noći vještica ukazuje na veću dubinu značenja tog blagdana nego što se često priznaje.
Noć vještica vuče svoje korijene iz keltskog festivala Samhaina, jednog od četiri najvažnija keltska festivala, ostala tri su Imbolc, Bealtaine i Lughnasa. Svaki festival označava prelazak iz jednog godišnjeg doba u drugo. Kelti koju su prije okvirno 2000 godina živjeli na području Irske, Velike Britanije, Francuske, a došli su i do Slovenije i Hrvatske, slavili su svoju novu godinu 1. studenog. Taj im je datum označavao početak mračnog i hladnog zimskog razdoblja koje se često povezivalo sa smrću i umiranjem. Kelti su vjerovali da je na jednu noć u godini, točnije na noć 31. listopada, granica između svijeta živih i svijeta mrtvih, ali i vilinskog svijeta, posebno tanka. Te su noći slavili Samhain, jer su vjerovali da se mrtvi i natprirodna bića poput vila i ponekih božanstava na tu noć vraćaju na Zemlju i mogu utjecati na ljude. Za vrijeme Samhaina, običan je smrtnik također mogao otići u vilinski svijet no bilo je vrlo upitno hoće li se ikada moći vratiti. Zbog toga se to vrijeme smatralo idealnim za proricanje budućnost, najčešće hoće li zima biti teška ili neće. Proricanjem su se bavili druidi koji su također bili zaduženi za pravljenje velikih krijesova na koje bi ljudi bacali žitarice i žrtvovane životinje u nadi da će zima biti blaga. Kasnije bi s pepelom tih svetih lomača zapalili vatru u vlastitom ognjištu za dobru sreću tijekom nadolazeće zime.
Običaj paljenja krijesova zadržao se do danas, iako je na nekim područjima češći nego na drugima. Mjestimice je krijesove zasjenila upotreba vatrometa. Kelti su se za Noć vještica maskirali i plesali, vjerojatno u svrhu tjeranja zlih duhova kao što to rade Zvončari u Hrvatskoj pa je moguće da je vatromet preuzeo ulogu tjeranja zlih duhova koje je nekad imala buka i galama koja bi nastala tijekom slavlja i plesanja, iako je to značenje vjerojatno nepoznato velikom broju ljudi za koje vatromet ima jednostavnu ulogu zabave i vizualne predstave. Buka je općenito vrlo česti apotropej odnosno zaštitno sredstvo, ona odbija i plaši sile zla te i u Hrvatskoj imamo mnoge običaje koji koriste buku kao primarno sredstvo tjeranja zla. Bučilo se u raznim prilikama, npr. za oluje i nevremena, u božićnom razdoblju, za vrijeme poklada i svadbe itd. Pucalo se, zvonilo, razbijalo suđe i crjepove, trubilo i galamilo na sav mogući način.
Vjerovanje da se na Noć vještica najbolje proriče također se zadržalo te mnogi na tu noć pokušavaju gatati. Pitanja koja se najčešće pitaju tijekom procesa gatanja tiču se životnog ciklusa: vjenčanja, rođenja djeteta, smrti, ali i bogatstva. U Irskoj je popularno gatanje iz posebnog kruha koji se radi za Noć vještica, iz pite od jabuka, orašastog voća koje se baca u vatru u ognjištu i oguljenih jabuka. Naime, oguljenu koru od jabuka neudana djevojka trebao bacati preko ramena dok guli jabuku i ako kora padne na pod u obliku imena ili inicijala imena, to je ime osobe za koju će se djevojka udati. U Irskoj je bilo popularno osobi zavezati povez preko očiju i pred nju postaviti tri zdjele. U jednoj je zdjeli bila voda, u drugoj Biblija i u trećoj prsten. Voda je reprezentirala more, odnosno emigraciju, Biblija je simbolizirala neki oblik zvanja u Crkvi, a prsten je označavao brak. Ponekad bi dodali i četvrtu zdjelu koja je u sebi imala zemlju i to bi označavalo skorašnju smrt. James Joyce u knjizi Dubliners (1914) opisuje takav, ili njemu vrlo sličan, običaj. Djevojka Maria dotaknula je “nešto vlažno i mekano”. U sobi je nastao muk, promatrači su šutjeli i gospođa Donelly veoma se naljutila i naredila da maknu tu zdjelu i ponove gatanje. Drugi je put Maria dotaknula Bibliju i sve je bilo u redu. U Americi, postoji vjerovanje da djevojka koja žudi za zaručnikom treba na Noć vještica držati ispred sebe ogledalo i hodati unatraške stepenicama te će se u ogledalu pokazati njezin budući zaručnik.
Doduše, pod utjecajem kršćanstva, u Irskoj je rašireno i vjerovanje da se na Noć vještica zapravo vraćaju duše koje su zapele u čistilištu kako bi svoje bližnje potaknuli da mole za njih u nadi da će doći u raj. Zbog toga bi se za Noć vještica ostavljala hrana na stolu, vatra u ognjištu, a ponekad i otvorena kućna vrata. Samhain je zapravo jedan od blagdana koji se najbolje odupro “pokrštavanju”. Ta noć između 31. listopada i 1.studenog bila je irskom narodu toliko važna da je Crkva 837. godine 1. studeni posvetila pokojnicima nazvavši ga blagdanom Svih svetih, odnosno onih za čiju se svetost ne zna, a nakon toga slijedi Dušni dan, dan posvećen svim dušama koji je proglašen službenim blagdanom od strane Crkve 1000. godine. Nije teško primijetiti da se engleski Halloween zapravo lako može preokrenuti u Hallow e’en (evening), odnosno “svetu večer”. Dan Svih svetih nazivao se i All-hallowmas ili All-hallows, naziv koji potječe od staroengleske riječi “alholowmesse” što doslovce znači “dan svih svetaca”. Dakle, tu je vidljiva podjela na svetu večer i sveti dan. U Škotskoj je Hallow e’en bila na glasu kao noć nesreće i zbrke, a ljudi su se često maskirali i pravili spačke.
Britanski iseljenici sa sobom su u Ameriku donijeli znanje o Noći vještica, ali taj blagdan dugo vremena nije bio prihvaćen u svim britanskim kolonijama. U koloniji Nova Engleska bio je eksplicitno zabranjen zbog strogih pravila protestantske vjere, ali situacija je bila drukčija u koloniji Maryland koja je bila poznata po vjerskoj toleranciji kao i u južnim kolonijama općenito. No pravi je zamah Noć vještica dobila kad je 1846. godine zbog velike gladi u Irskoj uzrokovane bolešću koja je uništila skoro sve krumpire, koji su tada bili primaran izvor hrane, velik broj Iraca krenuo prema Americi u potrazi za boljim životom. Tada je došlo i do zanimljivog miješanja indijanske kulture i običaja Noći vještica. Djeca Apalachee Indijanaca pored svojeg bi kreveta znala staviti kukuruznu kašu u nadi da će duhovi koji dođu po noći, u kaši ispisati ime njihovog budućeg muža ili žene.
Tradicija žicanja slatkiša po kućama započela je u Srednjem vijeku kad su djeca i ponekad siromašni odrasli obučeni u anđele, svece ili ponekad demone išli od vrata do vrata moleći hranu ili novce, u zauzvrat nudeći molitvu za nekog pokojnika. Taj je običaj s irskim imigrantima stigao u Ameriku gdje je 1920-ih dobio na popularnosti, a i moderan naziv “trick or treat”. Podrijetlo običaja rezbarenja bundeva i stavljanja svijeća u njih za Noć vještica teže je objasniti. Rezbarenje bundeva vuče svoje podrijetlo iz keltskog i irskog folklora te se zapravo prvotno rezbarilo tikve i repe jer bundeve nisu postojale u Irskoj, a također im je cilj bio tjeranje zlih duhova. Doduše, taj običaj ima nekoliko interpretacija i ta je tema dovoljno opširna da joj je posvećen čitav jedan Ziherov članak koji vam je dostupan klikom na link.
Ostali simboli i popularni likovi Noći vještica mogu se interpretirati na različite načine. Vještice su oduvijek imale posebnu poziciju u simbolizmu Crkve koja ih je nemilosrdno proganjala i ubijala. Progon vještica u Europi intenzivno se odvijao od 1360. godine (kad je pronađen prvi zapis vezan uz progon vještica) do 1756. godine kad je praksi progona ženskih osoba optuženih za posjedovanje nadnaravnih moći stala na kraj carica Marija Terezija, a dvije godine poslije, sudovima u Hrvatskoj i Slavoniji zabranjuje se voditi bilo kakve procese protiv vještica i čaranja bez izravne caričine dozvole. Vjerovalo se da se vještice mogu pretvoriti u određene životinje, između ostalog i mačke, a posebno se mrko gledalo na crne mačke. Stoga možda nije neobično da se vještice povezuje sa Samhainom, u Crkvenim očima “poganskim” blagdanom i noći u kojoj zlodusi lutaju svijetom. Praznovjerje po pitanju crnih mačaka nije nepoznanica, u našim krajevima vjeruje se da je nesreća ako vam crna mačka pređe preko puta. Crna i bijela boja životinja u mnogih kultura imaju simboličnu prirodu i povezuju se s raznim pojavama (poput smrti, nesreće, blagoslova itd) i drugim nadnaravnim bićima (krsnik, vukodlak). Šišmiši i paukove mreže vjerojatno su rezultat popularizacije žanra horora i priča o vampirima koji se mogu pretvarati u šišmiše i koji žive u starim kućama prepunima paučine. Narančasta boja koja se često upotrebljava tijekom Noći vještica povezana je s jeseni i bojom lišća koje se polako suši i otpada.
Noć vještica je u Hrvatsku došla relativno nedavno, vjerojatno pod utjecajem američke kulture, filmova i serija te pojačanom upotrebom Interneta. Kratkim intervjuiranjem nekolicine ljudi srednjih godina na području Zagreba ubrzo je postalo jasno da većina njih povezuje Noć vještica s devedesetim godinama prošlog stoljeća kad se “u vrtićima počela obilježavati Noć vještica”, odnosno kada su njihova sad dvadesetogodišnja djeca bila vrtićke dobi, te je taj blagdan kroz nekoliko godina dobio na popularnosti i danas ga prihvaćamo kao uobičajenog, iako originalno nema veze s hrvatskom i slavenskom mitologijom. Doduše, mnoge se paralele mogu povući između Noći vještica i Poklada, uključujući maskiranje, pravljenje buke, tjeranje zlih duhova, obilježavanje početka zime, krijesove i žicanje slatkiša. Naziv “Noć vještica” zapravo nema nikakve veze s Halloweenom, ali tako su prevoditelji s engleskog na hrvatski preveli Halloween i taj se naziv zadržao, iako sam blagdan nije eksplicitno povezan s vješticama.
Na Noć vještica često se gleda negativno. Crkva zastupa jedno negativno gledište te se često neposredno prije Noći vještica znaju pojaviti članci koji upozoravaju na štovanje Sotone, Vraga, demona i drugih varijacija na temu. Bilo bi nepravedno reći da i sami Kelti nisu noć Samhaina smatrali opasnom, ali ta je noć pružala i mnoge prilike koje im inače nisu bile otvorene. Suradnju s vilama i natprirodnim bićima, gatanje i mogućnost predviđanja problema koji bi ih mogli dočekati nadolazeće zime. Drugo negativno gledište povezano je s općenitim negativnim predznakom Amerike i američke kulture koju se povezuje s materijalističkim pogledom na svijet i najgorim oblikom kapitalizma koji iskorištava Noć vještica kao priliku da se djeci kupuju slatkiši, maske i da se troše novci na razne oblike zabave. No Noć vještica ne mora biti “rastrošan” blagdan, dovoljno je nabaviti bundevu (ili tikvu) te u njoj načiniti lice i obući staru crnu haljinu ili oko sebe omotati toalet papir da bi se postigao učinak zabave i slavlja tog blagdana. Sve ovisi o načinu na koji se bira obilježavanje te noći. Nekima će biti dovoljno pogledati nekolicinu strašnih filmova prije spavanja, a neki će to iskoristiti kao izliku za dobar izlazak. Treće negativno gledište povezano je s činjenicom da Noć vještica doista nije hrvatski blagdan odnosno da ima vrlo slabo uporište u našoj povijesti. No i stari su Slaveni obilježavali prelazak jednog godišnjeg doba u drugo, vjerovali su u vile i božicu smrti i zime Morenu (odnosno babu Jagu) tako da nam Noć vještica nije toliko kulturno udaljena kao što mnogi misle. Dapače, niti ne potječe iz Amerike već iz Irske te je zapravo time bliža nama, nego Amerikancima.
Kao izvor za ovaj članak poslužili su: stranica www.smithsonianmag.com, članak November Eve Belief’s and Customs in Irish Life and Literature (1968) autorice Helen Sewell Johnson , članak Light up the Sky: Halloween Bonfired and Cultural Hegemony in Northern Ireland (1996) autora Jacka Santina, knjiga Hod kroz godinu (2007) Vitomira Belaja, profesora emeritusa na Odsjeku za Etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, članak profesorice Jadranke Grbić na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju FFZG-a Vjerovanja i rituali u knjizi Etnografija: Svagdan i blagdan hrvatskoga puka (1998) i diplomski rad Denivera Vukelića Svjetovna suđenja i progoni zbog čarobnjaštva i hereze te progoni vještica u Zagrebu i okolici tijekom ranog novog vijeka (2008)
