Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Film

Fantastoide: Hladnoća

10.01.2016. Dinko Štimacfoto: screenshot, The Colony (2013)

Nastupanje memljive druge polovice zime omogućuje idealni kontekst za eksperimentiranje filmom i njegovim motivskim cjelinama u svrhu ostvarivanja kolažnih emocionalnih tvorbi. Izoliranjem pojedinih filmova po klimatskom kriteriju moguće je oformiti nastranu kritičnu masu filmski umjetnog, a koja će, nakon prvotnog parazitiranja na izvanfilmskom svijetu, agresivnim upadom ovaj svijet nastojati zamijeniti. Ciljani je emocionalni odaziv drhtavica, izolacija, zastranjivanje u samoživost i suženje perceptivnog polja. Po Cronenbergovom receptu:

„Televizijski je ekran mrežnica uma. Stoga, televizijski je ekran dio fizičke strukture mozga. Stoga, što god se pojavi na televizijskom ekranu postaje sirovo iskustvo za one koji gledaju. Stoga, televizija je stvarnost, a stvarnost je manje od televizije.“ (Videodrome, David Cronenberg, 1983)

Izolacija
Riznica filmskih tekstova koji obrađuju motive hladnoće, izolacije protagonista i jeze iznenađujuće je bogata. Junake je nužno izložiti fizičkim manifestacijama njihovih najgorih strahova, ali kao i u izvanfilmskom svijetu, postoji realna mogućnost da će ovi jednostavno skrenuti pogled i pobjeći. Da bi se onemogućio bijeg i proizvela dramska napetost suočavanja, nevoljnike se (ponekad i hermetički) žive zatvara u grobnicu straha – da se iz nje iskopaju – ili zauvijek ostanu pokopani. Hladnoća ima funkciju granice – izolira scenu od vanjskog i omogućuje komprimiranje užasa i ekscesa.

Za uvođenje u užas ledene izolacije dobro mogu poslužiti klasici iz niza filmova o izvanzemaljskom Stvoru. Stvar (The Thing from Another World, Christian Nyby, 1951), Stvor (The Thing, John Carpenter, 1982) i Stvar (The Thing, Matthijs van Heijningen Jr., 2011) zajednički uspostavljaju izvanzemaljskog zlikovca koji progoni istraživače po Arktiku u prvome filmu, tj. Antarktici u posljednja dva filma. Dok je u Nybyjevom filmu tuđinac humanoid biljnog podrijetla, u Carpenterovom i van Heijningenovom filmu on posjeduje sposobnost mimikrije, pa imitira svoje žrtve i kasapi im tijela sve dok junaci ne smognu prepoznati zlo. Sljedeći film koji valja spomenuti zove se Harbinger Down (Alec Gillis, 2015) – o njemu je pisano u jednoj od prošlih Fantastoida. Harbinger Down nastavlja se na generalne preokupacije filmova o Stvoru, ali uz smanjeni naglasak na pitanje mimikrije. Dodatni razvoj motiva pruža neobični znanstvenofantastični horor Inseminoid (Norman J. Warren, 1981). Ovaj britanski i hongkonški film prati skupinu znanstvenika koji na zaleđenom stranom planetu rade na iskapanju tuđinskih ruševina. Međutim, zlokobni tuđinski ostaci kriju silovateljsko zlo koje oskvrne i oplodi jednu od članica tima. Promijenjena tijela i uma, izluđena žena provali u do tada sigurnu izolaciju ljudske postaje i iznakazi svoje prestravljene kolege. Zlo koje udara iz hladnoće Inseminoida zanimljivo je promatrati u opoziciji prema onome iz filmova o Stvoru zato što ova ugroza unekoliko „udara ispod pasa“. Prijetnja Inseminoida više je seksualne prirode, nego izdajničke (kao u druga dva filma o Stvoru). Sjeme užasa uštrcava se prvo u puteno tijelo istraživačice, a onda, kada se ona vrati u sigurnu maternicu istraživačke postaje, kreće u daljnju borbu za dominaciju.

foto: screenshot, Inseminoid (1981)

foto: screenshot, Inseminoid (1981)

Filmovi Isijavanje (Shining, Stanley Kubrick, 1980) i Hotel „Kod poginulog alpinista“ (‘Hukkunud Alpinisti’ hotell, Grigori Kromanov, 1979) sljedeća su etapa. Njihova je poveznica u mjestu radnje: hotelu. Kod Isijavanja, hotel se isprva uspostavlja kao ugodno mjesto mirne kontemplacije i odmaka od gradske vreve i napetosti, ali kako zima odmiče, moždani protagonista filma Jacka sve su zagađeniji – sve dok radnja ne kulminira njegovim ubilačkim bijesom. Estonski Hotel „Kod poginulog alpinista“ priču gradi kao tipični detektivski roman, a snježna izolacija pruža osiguranje od zločinčeva bijeg, uz znanstvenofantastični obrat.

Znanstvenofantastični svemirski horor film odlično je mjesto za nastavak istraživanja izolacijske hladnoće. Definicijski, ovaj podžanr mora imati element hladnoće – zato što se radnja odigrava u svemiru – okolišu čija je temperatura par stupnjeva viša od apsolutne nule. Ovo vrijedi i za filmove koji se odigravaju na planetima s rijetkom atmosferom kao što je to slučaj s filmom Tuđinci (Aliens, James Cameron, 1986). Međutim, takva vrsta hladnoće nije ono što tražimo u ovom eksperimentu. Nužne su fizičke manifestacije hladnog: led i snijeg. Hipotetski, te će manifestacije utjecati na gledatelja i omogućiti pomicanje i propadanje u filmski hladno. Naravno, prikaz manifestacija hladnoće ne mora biti jedini način filmske evokacije navedenog gledateljskog odaziva, ali ovdje će se ipak ograničiti na taj vizualni okvir. Znanstvenofantastični horori Cargo (Ivan Engler i Ralph Etter, 2009) i Infini (Shane Abbess, 2015) svakako pružaju ovaj vizualni podražaj i prikazuju hladnoću koja prodire iz svemirskog okoliša i prijeti slediti glavne likove. Hladnoća, dakle, nije tek granica koja će odvojiti područje djelovanja protagonista od svega što se nalazi onkraj, već se probija na scenu i zajedno s prikrivenim užasom prijeti obuhvatiti ljudska tijela.

foto: screenshot, Cargo (2009)

foto: screenshot, Cargo (2009)

Globalna prijetnja
Posljednja točka istraživanja hladnog filmovi su o globalnim katastrofalnim događanjima zbog kojih je Zemlja ušla u novo ledeno doba. Ovi se filmovi ili bave samim apokaliptičnim događanjima ili njihovim posljedicama. Funkcija hladnoće heterogenija je nego u nabrojanim primjerima žanra znanstvenofantastičnog ili nadnaravnog horora. Primjerice, film katastrofe Rolanda Emmericha Dan poslije sutra (The Day After Tomorrow, 2004) prekriva Zemlju plaštem leda i snijega i nastoji pružiti komentar na aktualnu društvenu temu globalnog zagrijavanja. Film Zemlja: Novi početak (After Earth, M. Night Shyamalan, 2013) u drugu ruku, čini značajan vremenski odmak od aktualnosti i gradi filmsku sliku Zemlje kao fantastičnog i podivljalog postljudskog mjesta. Hladnoća, na žalost, ima sporednu ulogu i ponajviše služi za uspostavljanje odmaka od „stare Zemlje“, tj. za organiziranje novog i neobičnog životnog pulsa planeta.

Južnokorejski Snowpiercer (Bong Joon-ho, 2013) nakon neinventivnosti prethodna dva filma pruža pravo osvježenje u postapokaliptičnom okviru svijeta u kojem je jedina preostala luč civilizacije vlak koji putuje oko smrznute Zemlje. Baziran na francuskom stripu Le Transperceneige Jacquesa Loba i Jean-Marca Rochettea iz 1982. godine, ovaj će dojmljivi, ali istovremeno zaigrani film ponuditi kondenziranu sliku klasnog društva i pratiti krvavu revoluciju koja smjera srušiti postojeću strukturu i u novome svijetu ostvariti dotad nepojmljivu razinu slobode. Spiralu filmske hladnoće zaključit će Ledena kolonija (The Colony, Jeff Renfroe, 2013), koji je od svih filmova spomenutih u okviru motiva globalne ledene katastrofe najbliži ranijoj motivskoj cjelini izolacijskih smrznutih užasa. Radi se o filmu koji obrađuje postapokaliptično ledeno doba i prati svakodnevne nevolje grupe ljudi koji nastoje preživjeti u (n)ovome svijetu, ali i iznaći mogućnost povratka u predapokalipsu. Hladnoća predstavlja ugrozu u opoziciji prema razrađenom sustavu skloništa u kojem preživjeli provode dane, skriva bezbrojne nove prijetnje, ali također sadrži i mogućnost spasa, pa će protagonisti svjetliju budućnost moći doseći jedino ako izađu iz skloništa i osvoje svoj okoliš.

foto: screenshot, Snowpiercer (2013)

foto: screenshot, Snowpiercer (2013)

Des Esseintes
Pri pokušaju supstitucije izvanfilmskog doživljaja podražajima umjetnog filmskog svijeta, valja obratiti pažnju na činjenicu da se hladnoća tradicionalno veže uz potrebu zaštite od njezinog utjecaja. Kao svjesno biće, čovjek je u mogućnosti prilagoditi se hladnom okolišu kroz niz zaštitnih mjera poput adekvatne odjeće, ali i stambenih aranžmana. U tome, mjesto je domaće topline i sigurnosti suprotstavljeno negostoljubivom zimskom svijetu koji siše životnu toplinu. Domaći je svijet, dakle, odvojen od ostatka svijeta što zajedno s onim predurbanim prasjećanjem na zavijanje izgladnjelih zvijeri, praskanje sleđenog drveća i hučanje vjetra osnažuje emocionalni motiv izolacije. Znanstvenofantastični i nadnaravni horor sjajno će iskoristiti ovu izvanfilmsku emocionalnu riznicu hladnog i na njoj čvrsto uspostaviti opoziciju sigurno-opasno kao suprotnost toplo-hladno. Iako generalno nije vizualno hladan, Cameronov film Tuđinci pruža odličan primjer uspješnog izoliranja navedenog momenta sekvencom o pokušaju marinaca da se zaštite od krvoločnih tuđinaca bijegom u tobože savršeno sigurno sklonište. U filmovima o Stvoru ovo je sklonište čitava znanstvena postaja, gdje se zlikovac špijunski infiltrira i nastoji istrijebiti poštene građane. Zato, motivska će cjelina hladnoće u žanru možda najbolje funkcionirati kada je naslonjena na prijetnju prikrivenog užasa – tu je moguća pomoliti svoju groznu glavu podsvjesne prijetnje i zaista razdvojiti svoje žrtve, smrznuti ih, komprimirati njihov strah i pljunuti im u prestravljena lica. Pažljivim radom na kontroliranju svojih filmskih, ali i izvanfilmskih podražaja, gledatelj bi trebao biti sposoban pojačati taj motiv do uznemirujućih opsega, evocirajući pritom nezdravo putovanje Huysmansovog des Esseintesa sve do, ipak valja upozoriti, konačne smrti kornjače obremenjene umjetnim.

Komentari