Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Film

Fantastoide: Zombiji, mobiteli i globalno društvo (“Mobitel”, T. Williams, 2016)

26.09.2016. Dinko Štimacfoto: www.sabanfilms.com/films/cell/

2006. godine Stephen King izdao je roman pod nazivom Mobitel (Cell). Deset godina kasnije započela je distribucija istoimene filmske adaptacije ovoga romana čiju režiju potpisuje Tod Williams. Ukratko, Mobitel je film o – mobitelima. I zombijima. U ovoj iteraciji zombijskog žanra, uzrok je provale nakaznih čudovišta – kao što se do sada moglo i pretpostaviti – mobilna telefonija. Mobilnom se mrežom širi neobičan zvučni signal koji sve ljude koji su mu izloženi spoji u kolektivni entitet pod vodstvom misterioznog Predsjednika Interneta. Njegovi zombiji onda na najrazličitije načine kolju, kasape i općenito kinje stanovništvo koje je zadržalo individualnost.

Prosječno ispodprosječan

Generalno gledajući, Mobitel je prosječan ili ispodprosječan film zombijskog žanra. Slaba glumačka interpretacija Johna Cusacka u ulozi Claya Riddella, glavnog lika filma, čitavo filmsko djelo vuče u bezdan mediokritetstva. Stvar ne može spasiti ni standardno profesionalni Samuel L. Jackson u ulozi Toma McCourta, suputnika i supatnika Riddellu. Vješta fotografija u scenama koje su snimane u prirodi i velegradskim eksterijerima podiže kvalitetu čitavog filma, međutim, samo da bi ih opet u kal povukli upravo strahotno loši specijalni efekti.

(Ne)kvaliteta bi se specijalnih efekata možda mogla i zanemariti da Williams nije osjetio potrebu na njima bazirati već prvu scenu filma – koja završava neuvjerljivom eksplozijom iznimno neuvjerljivog računalno stvorenog putničkog zrakoplova. Drugim riječima, zašto inzistirati na jeftinim i lošim specijalnim efektima kada očigledno raspolažeš puno kompetentnijim snimateljem koji je i posve samostalno itekako sposoban formirati uvjerljiviji i upečatljiviji vizualni identitet za ovaj film? Ovo najviše dolazi do izražaja u sjajnim kadrovima odašiljača mobilne telefonije koji se ponavljaju kao lajtmotiv – i ustvari predstavljaju ključnu točku filma koji se bavi podsvjesnom tjeskobom koju izaziva globalno umrežavanje.

Globalno umrežavanje

Okrenimo se radije osnovnoj temi filma: strahu od globalnog umrežavanja. Williams se koristi apokaliptičnim događajem telefonskog Pulsa da bi razdijelio film na predapokalipsu i postapokalipsu. Predapokalipsu obilježavaju stres i frenetičnost otuđenog svijeta koji se oslanja na mobilnu, tj. mrežnu komunikaciju. Apokalipsa koja ruši ovaj svijet unekoliko razrješava njegovu kroničnu napetost. Prisutna su dva glavna globalna postapokaliptična rakursa. Za glavne junake filma – individualce – ono što slijedi za Pulsom postapokaliptično je razdoblje taktilnog svijeta šume i napuštenih velegradova kojima tumaraju u želji da oprave obiteljske odnose narušene još prije kraja svijeta. Međutim, za zombije – kolektivce – postapokalipsa je razdoblje koje logično nastavlja njihovu oslonjenost na globalne mreže. Ona je njihov sljedeći evolucijski korak – napustili su zastarjelu tehnologiju mobilne telefonije i telepatski se povezali u kolektivni um krda.

Uz nesigurnu redateljsku izvedbu, upravo se ovo čvrsto scenarijsko strukturno tkanje (King je sudjelovao i u adaptaciji romana u scenarij) čini najbolje izvedenim aspektom Mobitela. S tog stajališta, film je zanimljiv baš zbog te prevladavajuće tjeskobe prema suvremenome. Tjeskobu uzrokuje kompleksna aktualnost koja se sve više oslanja na ono nevidljivo i društveno – ono što je nemoguće iskusiti u okviru taktilnog doživljavanja svijeta. Stoga, statisti se iz prve predapokaliptične/apokaliptične aerodromske scene Mobitela zaista čine kao zombiji čak i prije nego li se psihofizički u njih pretvore – u smislu da se nalaze u zoni rascijepa prema svojem neposrednom tjelesnom okolišu. Dok Clay Riddel u ruci drži ohrabrujuću fizičku prisutnost žičane slušalice telefonske govornice – frenetični okoliš aerodroma vrvi živošću svih tih ljudi koji ignoriraju jedinke koje ih tjelesno okružuju – da bi komunicirali s drugim jedinkama od kojih su fizički odvojeni i udaljeni.

U kolektivnom umu

Ovo je globalno umreženo društvo – kategorija nadređena taktilnoj ideji zajednice ljudi koji se nalaze u neposrednoj fizičkoj blizini jedni drugima. Clay će događajem apokalipse biti izbačen iz tog bežičnog društva koje je koraknulo prema sljedećoj fazi umrežavanja – a da bi ostao u stanju iskonskog straha od fantastičnih babaroga kao što je Predsjednik Interneta. Kada Clay konačno stupi u kolektivni um kao njegov ravnopravni pripadnik – njegova će interpretacija tog iskustva biti ona harmoničnog putovanja tračnicama života prema obiteljskoj sreći. Kada se rakurs prebaci na ptičju perspektivu čitavog postapokaliptičnog kolektiviziranog društva – vidimo sivu svakodnevicu bezimenih ljudi koji hodaju oko svojeg totema – odašiljača bežične mreže, osi društvene zbilje.

Suspektnost nevidljivoga

Mobitel, iako po kvaliteti izvedbe ostavlja poprilično prostora za napredovanje, u sociološkom smislu predstavlja zanimljivo filmsko djelo. Ne u smislu da bi ovaj komentar “ljudi postaju zombiji zbog suvremenih gadgeta” bio odveć inovativan ili dubok, već zbog nesvjesnog izražavanja tjeskobe suvremenošću. Aktualno je bežično društvo u svoja njedra prihvatilo taktilnom aparatu nepojmljivu širinu raznovrsnih aktera – a iz rakursa Claya Riddella – ono što je očima nevidljivo, itekako je suspektno. Riddell strahuje od kolektivnosti smatrajući da ona za svoje pripadnike stvara opasnu fantaziju – u kojoj se bezbrižno naslađuju dok neki vanjski element (konkretno, Predsjednik Interneta) koristi njihova tijela za provedbu svojih zlokobnih ideja. Drugim riječima, za Riddella, kolektivni je svijet opsjena i laž koju nam serviraju mreže prikrivajući „istinsku“ stvarnost tjelesne eksploatacije i beznadne cirkularne naravi suvremenog postojanja.

I što sad?

 

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari