Fantastoide: Moćni mrav („Ant-Man“, P. Reed, 2015)
Američki superherojski blockbuster Ant-Man (Peyton Reed, 2015) do ovog je trenutka na ulaznicama zaradio ukupno 518 milijuna američkih dolara. Ti su prihodi usporedivi s godišnjim budžetom Oružanih snaga Republike Hrvatske koji za 2015. godinu iznosi 4.27 milijardi kuna, odnosno 614 milijuna dolara. Snimiti film koji barata zaradom bliskom vojnim budžetima manjih država ni u kojem slučaju nije šala. Radi se o ozbiljnom poslovnom pothvatu i u tome čvrsti žanrovski sustavi i njihova pravila svakako pomažu predviđanju i minimiziranju rizika. Ant-Man je tek mali dio ambicioznog plana Marvela da stvori mitološki multimedijski panteon superherojskih likova na koje polaže autorska prava. Poslovni projekt ovakvog razmjera podrazumijeva racionalno djelovanje i analitičke procedure koje u najvećoj mogućoj mjeri trebaju objasniti i predvidjeti kontingentno. Klišeji koji bi trebali osigurati predvidljivost, međutim, tek do neke mjere mogu garantirati uspjeh zato što svojim odveć revnim korištenjem stvaraju medijski proizvod koji zbog predvidljivosti gledatelju jednostavno nije zanimljiv. Ovo otvara mogućnost postojanja jedne sfere u konstrukciji „megauspješnice“ koja mora biti slobodna od klišeja. Te će se točke inovacije i odstupanja od norme tražiti u momentima koje dominantna racionalistička logika industrijske proizvodnje filma ne obuhvaća zato što se čine suvišnima, nevažnima ili proizvoljnima. To su slijepi kutovi aktualne Marvelove industrijske norme i mjesta njezine slabosti.
Osnovna fabula Ant-Mana prati pravednog kriminalca Scotta koji se nakon zatvorske kazne nastoji reintegrirati u civilni život. Međutim, njegova želja za poštenim životom osujećena je nesklonošću poslodavaca za zapošljavanjem bivših robijaša, pa Scott poklekne i posveti se kriminalu. Poniranje Scotta u ilegalno izvedeno je zapanjujuće vješto i razjašnjeno je čisto sociološkim čimbenicima. Scott je isprva tek idealist i buntovnik protiv društvenih nepravdi koji zbog svojeg angažmana za pravedne ciljeve završi u zatvoru. Na robiji okružen i preplavljen kriminalnim miljeom, a nakon odsluženja kazne suočen s izostankom pravih profesijskih i životnih alternativa, postupno sklizne u novi identitet profesionalnog zločinca. U neočekivanom obratu, njegovo propadanje zaustavi pojava demijurškog lika – znanstvenika Hanka Pyma. Znanstvenik pred Scotta postavi čitav niz iskušenja i posrnuli ih mladić mora nadvladati da bi se dokazao i postao istinski superherojski borac za pravdu. Svojevrsno žezlo pravedničke moći koje Pym pokloni Scottu nakon što ovaj savlada sve prepreke polumagično je odijelo (u tradiciji superherojskog bazirano tek na rudimentarnim naznakama znanosti) koje smanjuje svojeg nosioca, ali mu daje i strahovitu snagu. Ovako opremljen, Scott će krenuti u bitku protiv Darrena Crossa, zakletog neprijatelja i bivšeg učenika doktora Pyma. Ljubopitni je Cross pao u Pymovu nemilost zato što je dešifrirao znanstvena izvorišta učiteljeve moći i iskoristio nova saznanja da se osamostali i nadvlada autoritet koji ga guši. Potencijal za dodatnu razradu kompleksnog odnosa Crossa i Pyma – a koji bi se inače mogao usporediti s onime svjetlonoše Lucifera i svemoćnog vladara kojeg je zanijekao – u Ant-Manu je svedena tek na površni klišej. Cross je ishitreno okarakteriziran kao luđak i sociopat, i na žalost, ništa puno više od toga. Sklonost superherojskih filmova da negativce odrede kao čisto psihijatrijske slučajeve iznimno je česta – podsjetimo se primjerice svijeta Batmana u kojem heroj poražene protivnike ne sklanja u kakav zatvor već u ludnicu. Ludost je radikalno drugo prema razumu i proglasiti neprijatelja ludim znači učiniti ga nerazumljivim, nespoznatljivim – toliko različitim da nikakvog pokušaja pomirenja ne može biti. Cross je upravo ovakav neprijatelj – toliko lud i štetan da je svako dublje zadiranje u njegovu osobnost posve izlišno. Čovjek mrav zgazi ga kada bezumnik zaprijeti životu njegove kćeri.
Osnovni fabularni okvir Ant-Mana očito nije mjesto u kojem se može iznaći navedeni „slijepi kut“ provokacije norme. Osnovna je priča pod punom pažnjom i nadzorom poslovno-racionalnog, a sva se eventualna odstupanja od očekivanoga efikasno suzbijaju i naguravaju u Prokrustovu postelju klišeja. Mjesta u kojima se u Ant-Manu može naslutit duh novosti i provokacije, tj. nazrijeti početak trase za daljnji razvoj blockbustera kriju se na periferiji, tj. u epizodnim fabularnim preostacima odvojenima od glavne linije izlaganja. Primjerice, kada naslovni mravac Scott jednog kišnog popodneva prvi puta navuče magično odijelo i smanji se, neobjašnjivim i frenetičnim montažnim slijedom biva transportiran u prepuni noćni klub gdje kroz šumu ženskih nogu i visokih peta nastoji iznaći put prema sigurnosti. Ovaj segment očuđuje Scottov smanjeni oblik i u tome divovske štikle, usisavač, mišolovka, gramofon, itd. izmještaju glavnog lika iz normalnog svijeta blockbustera u novi minimizirani svijet. Ant-Man tu upućuje na mogućnost stvaranja miniblockbustera. Film Osvetnici (Avengers, Joss Whedon, 2012), drugi član Marvelove veličajne i velebudžetne obitelji gledatelje će vabiti grandioznim spektaklima levitacije ili potpunog uništenja čitavih gradova – unekoliko podsjećajući na japanski kaiju žanr – s devizom „veće je bolje“. Ant-Man to okreće naglavce. Njegove spektakularne borbe ne odigravaju se na ruševinama razorenih velegradova, već u običnoj dječjoj sobi. Kada se akcijska scena Scottove i Crossove bespoštedne borbe na život i smrt presječe totalom mirne dječje sobe u kojoj ove dvije mravolike prilike vode svoju slatko minimiziranu borbu, narušava se iluzija veličine i važnosti bitke, a time implicitno i iluzija ozbiljnosti osnovne fabularne linije.
Sekvenca Ant-Mana o smanjivanju do nepostojanja, nakon prvotne logične asocijacije na film The Incredible Shrinking Man (Jack Arnold, 1957), prizvat će ipak posve obrnutu premisu iz japanske anmirane serije Gurren Lagann (Tengen Toppa Gurren Lagann, Hiroyuki Imaishi, 2007). Radnja Gurren Laganna kreće od izoliranog i malog društva ljudi koji prebivaju ispod zemljine površine i strepe od svega nepoznatoga što bi se moglo nalaziti iznad njih. Slijedom epizoda probijaju se na površinu, ovladavaju njome, postaju sve veći, moćniji i pritom sustavno ruše sve planetarne, međuplanetarne i galaksijske autoritete. Finale grandiozne serije uključuje mecha kataklizmičku bitku u kojoj se sukobljeni jedan na drugoga nabacuju galaksijama i planetima. Međutim, iako su naizgled suprotstavljene, pozicije Gurren Laganna i Ant-Mana nisu toliko različite – oba djela napuštaju konvencionalni okvir veličina i stvaraju fikcijski svijet koji je upravo apsurdno velik, tj. malen. Za Ant-Mana ovo je neobično važno utoliko što pruža nacrt za proboj u sferu novoga. Drugim riječima, aktualna dominantna premisa stvaranja uspješnog superherojskog filma podrazumijeva uvijek sve veće i uvijek sve bješnje provale destrukcije i nasilja – Ant-Man pruža naznaku svetogrdne pomisli da priča postoji svugdje, pa čak i u onom trenutku, tj. naročito u onom trenutku kada se sruši industrijski okvir i likove smjesti u posve novu dimenziju.
Ranije spomenuta epizoda o Scottovom poniranju u krimen također predstavlja točku devijacije od osnovnog projekta proizvodnje superherojskog spektakla. Naime, atipično detaljna razrada ovog segmenta uopće nije u skladu s glavninom filma koja se koncentrira na bitku, šarenilo i eksplozije. Osim toga, ovaj će segment biti unekoliko zatvoren u karantenu koju se može opisati kao tipični element fabule o superheroju pod nazivom „herojeva pozadinska priča“. Zato, Reedova barokna zaigranost u osnovi perifernim svakako pobuđuje sumnju. Subverzivni potencijal je toliko velik da mjehurić karantene prijeti narušiti izolaciju i provaliti u ostatak filma. Komičar Gregg Turkington (vidjeti serijal On Cinema!) tako će vrlo nadahnutom izvedbom utjeloviti Scottovog šefa u restoranu brze prehrane koji nujnom bivšem zatvoreniku objašnjava da ga ne otpušta zbog toga što je neefikasan ili nepošten radnik, već isključivo zbog njegovog kriminalnog dosjea. Ovaj je istovremeno dirljiv, ali i komičan segment izveden toliko uspješno da provocira bunt prema šabloni superherojskog kojoj će se film očigledno uskoro morati vratiti. To sažima problem Ant-Mana. Radi se o filmu koji je bez ikakve sumnje proizvod divovskog industrijskog filmskog poduhvata, ali koji će svaki trenutak slobode od šablone iskoristiti da ponudi radnje i postupke koji svojom skromnošću, zaigranošću i svježinom posve potiru ustajalu logiku praznih i neutemeljenih tlapnji o dičnim nadnaravnim zaštitnicima Zemlje u tajicama i njihovim beskrajno opetovanim bitkama s plošnim umnim bolesnicima koji istu tu Zemlju iz raznoraznih, ali uvijek posve apsurdnih razloga žele uništiti.
