Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Film

Fantastoide: Pod električnim oblacima („Под электрическими облаками“, A. German Ml., 2015)

21.08.2016. Dinko ŠtimacFoto: vk.com/podelektricheskimioblakami

Rusko-ukrajinsko-poljska koprodukcija Pod električnim oblacima (Под электрическими облаками) redatelja Alekseja Aleksejeviča Germana (sin Alekseja Jurjeviča Germana, poznatog ruskog redatelja) film je veličajnih i naglašenih ambicija. Radnja je smještena u blisku rusku budućnost 2017. godine i kroz sedam poglavlja prati šestero protagonista iz različitih društvenih stratuma, čije su sudbine na ovaj ili onaj način povezane s jednom nedovršenom zgradom i/ili njezinim nedavno preminulim glavnim investitorom. Osim ove poveznice protagonisti dijele i očiglednu psihofizičku kljastost, izmještenost u okolišu u kojem su se našli – i apsolutno, proključalo i mahnito beznađe. Sivi pejzaži i scenografija postapokaliptične aure podcrtavaju njihov očaj dok besciljno bauljaju vedutama iznad kojih se izdiže nedovršeni projekt – Zgrade.

Foto: https://vk.com/podelektricheskimioblakami

Foto: vk.com/podelektricheskimioblakami

Na ruskom jeziku likovi u filmu ovu zgradu zovu riječju dom – дом koja se na hrvatski može prevesti kao dom, kuća ili stambena zgrada. Uporno inzistiranje likova na upravo ovoj riječi, a ne na nekoj neutralnijoj kao primjerice zdanieздание, postrojkaпостройка ili stroenieстроение upućuje na stambenu namjenu nedovršene gradnje – njezina je namjena da udomi. Iz te napuštene mase armiranog betona u preostatak se značenjskih struktura filma širi snažna povijesno-ideološka prisutnost. Naime, ta se zgrada neobičnog avangardnog oblika u filmskom postmodernom kaotičnom okolišu Rusije 2017. godine postavlja kao moralna i ideološka vertikala glomaznih društvenih projekata moderne. Napustivši projekt izgradnje zajedničke kuće, likovi su se rasuli Zemljom da po njoj lutaju bez cilja, mahnito kupuju najnovije tehnološke gadgete koji im, čini se, baš i nisu odveć potrebni – i da sanjaju o prošlosti u kojoj su imali svrhu – u kojoj su bili Titani. Sada su u najbolju ruku štakori koji nastoje oglodati preostatke prošloga doba i izgraditi si kakva-takva bijedna gnijezda da se zaštite od divljanja orkana kapitalističkog slobodnog tržišta.

Šesto, ujedno i najdulje poglavlje filma pod nazivom Arhitekt (Архитектор) efikasno sažima ranije dijelove i iz rakursa arhitekta Zgrade (koji se pokušao spaliti kada je prekinuta gradnja) postavlja prikazane ljudske sudbine u konačni kontekst sukoba smislene prošlosti s naizgled besmislenom i nepredvidljivom sadašnjošću. Arhitekt je produkt prošloga sustava, njemu je prekidanjem gradnje oduzet raison d’être – ne može se nakon gradnje domova za narode posvetiti projektiranju prostačkih javnih garaža. Svoj odnos prema sadašnjosti sažima u diskusiji s procvjetalom mladom pripadnicom nove ruske generacije s kojom koketira: „Mrzim lance brze prehrane, postmodernizam, unifikaciju, globalizaciju…“

Foto: https://vk.com/podelektricheskimioblakami

Foto: vk.com/podelektricheskimioblakami

Uopće, arhitekt mrzi sadašnjost u cijelosti, a na entuzijazam će omladinke koja smjera baciti idole prošloga sustava preko palube (što je čin koji je, de facto, u poetskom i praktičnom smislu učinila i komunistička misao) moći odgovoriti tek mrzovoljom. Djevojka će tako: „S prošlošću je svršeno, na mjestu staroga svijeta možemo izgraditi novi. Potrebno nam je tek riješiti se balasta. (…) Dođite sa mnom, pokazat ću vam što znam.“

Arhitekt joj bapski odgovara: „Nemoj tako govoriti. (…) Uostalom, kako možeš biti sigurna da će vaša budućnost biti bolja?“

Dok mu ona pokazuje da zna hodati po žici – koracajući pritom nesigurnim maglovitim putem u budućnost – sablažnjiva promašenost arhitektova posljednjeg pitanja ostaje visjeti u zraku. On traži čvrsti projekt i garancije, a prekrasna se ruska mladost lijepo snalazi i u kaosu, vođena tek svojim entuzijazmom i vjerom u bolje sutra.

Da je film Pod električnim oblacima završio svojim šestim segmentom, moglo bi se govoriti o stilski ponešto prentencioznijoj, ali bez ikakve sumnje hrabro ambicioznoj i lijepo zaokruženoj filmskoj studiji ruske društvene aktualnosti. Na žalost, film posjeduje još jedan, posljednji segment pod nazivom Vlasnica (Хозяйка). U ovome segmentu ponovno srećemo kćer umrlog investitora Zgrade, koja na felinijevskom posljednjem okupljanju likova uzima glomazni model konja – inače napušteni artefakt prošle epohe – i uz vidni ga napor odvlači u nepoznato. Nada u bolju budućnost bazirana na nasljeđivanju prošlosti – a koja je metaforički ponuđena ovim činom – nije utemeljena ni u kakvoj promjeni, ni u kakvoj supstancijalnoj prilagodbi aktualnom kontekstu. Nakon puna dva sata upravo podivljalog beznađa, film Pod električnim oblacima u svojim posljednjim minutama gledatelju daje pljusku: „Ma nije sve tako strašno.“ Kraj filma stoga djeluje nakalemljeno, kao da se netko naknadno sjetio pro forma ublažiti do tada prikazano.

Konačno, iako se film Pod električnim oblacima na trenutke može činiti problematičnim, a to ponajviše u smislu entuzijastičnog gomilanja raznoraznih simbola koji svoj put po većoj strukturi filma često završavaju u značenjskom ćorsokaku (motiv nosa iz kojeg curi krv, motiv vilenjaka, itd.), ipak se radi o djelu zanimljivih uvida i, barem što se tiče glavne značenjske linije, dosljedno i koncizno razrađenih motivskih struktura. Germanov film sumornim hodom „na pola pare“ postupno razrađuje većinu svojih motiva i nagomilava ih prema baražnom klimaksu arhitektovog šestog segmenta. Vjera u regresiju prema autoritarnim modernim strukturama koje bi trebale razriješiti kaos postmoderne možda nisu za svačiji ukus, ali se svakako radi o kompetentnom naporu da se ove pozicije uvjerljivo argumentiraju. Uostalom, motivsko bogatstvo Germanovog filma nudi i ohrabruje različita čitanja.

Sve u svemu: problematično, emocionalno zahtjevno, ali intelektualno poticajno i vizualno prekrasno čemerno.

 

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(No Ratings Yet)

Komentari