novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Fasandræberne: Skandinavska inačica kriminalističkog hororca

Foto: Screenshot
Vrijeme čitanja: 5 minute
Foto: Screenshot
Foto: Screenshot

Iako je ljubitelj europskoga filma naviknut naslove sa Staroga kontinenta ponajprije gledati u kinima koja već generacijama uživaju kultni status među filmofilima, pohvalno je vidjeti kako je i najveći lanac kinodvorana u nas, CineStar, sve češće počeo ugošćivati filmove koji nisu izravan proizvod južnokalifornijske Tvornice snova. Iako je Kino Europa svojim programom još uvijek glavna referentna točka za ljubitelja celuloidne vrpce istančanijeg nepca – barem što se, dakako, hrvatske prijestolnice tiče – i multipleksi, raznolikošću svoga programa, sve češće mogu udovoljiti takvim standardima. Pri tome se čovjek može nadati da razlog nije (isključivo) stagnacija u kvaliteti proizvodnje filmske tvornice Hollywood, koja u proteklih nekoliko godina ima više razloga za negodovanje nego slavlje glede kvalitete svojih nevješto ukalupljenih, beskrajno monotonih i frapantno osrednjih proizvoda, koje izbacuje na već ionako prenapučeno filmsko tržište, već želja za populariziranjem domaćeg/europskog filma. Ni europski film, naravno, nije istovjetan pojmu „kvaliteta“ samo zbog činjenice što je ili snimljen u nekoj od država Staroga svijeta ili što njegov redatelj potječe iz jedne od njih, no ipak je utješno vidjeti da galopirajuća amerikanizacija nije uspjela u potpunosti iskorijeniti želju za – bilo poznatim senzibilitetom i „domaćom“ atmosferom, bilo temama srodnima europskom gledateljskom oku.

Foto: Screenshot
Foto: Screenshot

Jedna od perjanica europskoga filma, kako zbog obujma produkcije, tako i zbog kvalitete proizvedenog materijala, svakako je ona skandinavska. Iako bi prosječni poznavatelj filmskog opusa naših sjevernih sukontinenćana mogao pomisliti da se pri tome radi samo o opusu Ingmara Bergmana i crno-bijelim filmovima koji kontempliraju o bespućima ljudske egzistencije, sjevernoeuropska kinematografija ustvari predstavlja jedan od najraznovrsnijih rasadnika za filmske i televizijske pothvate u posljednjih dvadesetak godina. Danski redatelji Thomas Vinterberg i Lars von Trier, norveški filmovi kao Oslo, August 31st/Oslo, 31. august (2011) redatelja Joachima Triera ili finski ekscentrici okupljeni oko satirične znanstveno-fantastične komedije Time Vuorensola Iron Sky (2012) – koja bi uskoro trebala doživjeti i nastavak – samo su neki od izdanaka hladnih polarnih vjetrova koji već godinama viju europskim (no i svjetskim) platnima i televizijskim prijamnicima. Po senzibilitetu tako srodna, no ipak ponešto egzotična srednjo i južnoeuropskom gledatelju, skandinavska kinematografija (kojoj uz bok i u gotovo jednakom rangu svakako stoji i televizijska produkcija) pridobiva sve veću popularnost i u zemljama koje ne presijeca sjeverna obratnica, pa tako i kod ovdašnje, hrvatske publike. Možda u prilog razmjerima toga najbolje govori nedavno održani Ciklus novog švedskog filma u Kinu Tuškanac, u organizaciji HFS-a i Veleposlanstva Kraljevine Švedske u Hrvatskoj, koji je otvorila fantastična drama Mikaela Marcimaina Call Girl (2012). I hrvatska je državna televizija dala svoj obol promociji skandinavskih serija, pa je tako prikazivala dansku uspješnicu Borgen (2010 –) prvo na svojem trećem, a zahvaljujući iznimnoj popularnosti i na drugom i prvom programu. Očito (i na sreću) IKEA nije jedini kulturni ataše sjevernjačkih kraljevina u Lijepoj našoj.

Foto: Screenshot
Foto: Screenshot

U narednim tjednima u hrvatskim će se kinima početi prikazivati i film The Absent One/Fasandræberne (2014) danskog redatelja Mikkela Nørgaarda, koji je nastao u dansko-njemačkoj koprodukciji (kao uostalom i većina skandinavskih filmova/serija), i to pod naslovom knjige po kojoj je i snimljen – u hrvatskom prijevodu Ubojice fazana (2008) danskog triler-makera Jussija Adlera-Olsena. Film koji je ostvario najveću zaradu u povijesti danskih kino blagajni ujedno predstavlja i drugi dio filmskog serijala o slučajevima ubojstva kojima se bavi fiktivni Odjel Q danske policije, a kojemu je prethodio The Keeper of Lost Causes/Kvinden i buret (2013) – po hrvatskom prijevodu romana Žena u kavezu, koji je u danskoj inačici objavljen 2007., također izdanak Nørgaardove redateljske palice. Ovdje pratimo rad ponešto samozatajnog detektiva Carla Mørcka (Nikolaj Lie Kaas) i njegova kolege Assada (Fares Fares), dua koji pokušava riješiti slučaj koji se odavno smatra zaključenim. Ubojstvo brata i sestre iz 1987. godine biva iznova dovedeno u prvi plan nakon što njihov alkoholom opijeni otac, dva desetljeća poslije ubojstva, neočekivano počinjava samoubojstvo, netom prije kojeg je posjetio Mørcka. Fascikl s dokumentacijom završava na stolu detektiva zaduženog za „posebne slučajeve“, a nakon što istražiteljski dvojac uvidi da su mnoga pitanja u vezi s izvornim slučajem ostala neriješena, kreću u potragu za stvarnim počiniteljima, koja ih vodi od beskućnika po kolodvorima Kopenhagena do društvene crème de la crème, pa tako i do basnoslovno bogatog poduzetnika Ditleva Prama (Pilou Asbæk), kojeg proganja sjena njegove bivše djevojke Kimmie Lassen (tumači ju danska glumica srpskog pordrijetla Danica Curcic). Pri tome se susreću s brojnim preprekama i lutaju brojnim stranputicama, budući da je – tako tipično za kriminalistički žanr – prošlost sumnjivih likova pokopana s jako dobrim razlogom.

Foto: Screenshot
Foto: Screenshot

Način snimanja i atmosfera koja prevladava u Fasandræberne svakako služe na korist izvedbi filma i njegovome općem dojmu. Sjevernjačka pedantnost očituje se u oku za detalje kako kamere, tako i scenografije, a i po glumačkom angažmanu jasno je vidljivo da je riječ o probranoj ekipi, koju si film s budžetom koji premašuje pet milijuna eura svakako može priuštiti. Iako po vokaciji kriminalistički i po načinu snimanja uvelike sličan trileru, filmu kronično nedostaje određena natruha napetosti, koju bi oko gledatelja naviknutog na kriminalističke hajke itekako moglo zamijetiti. Nørgaard, koji uz spomenuta dva filma iza sebe ima tek jedno dugometražno ostvarenje, i to komediju Klown/Klovn: The Movie (2010), očito više pažnje posvećuje izgledu samog filma nego gradaciji napetosti lijepo prikazanih scena. Ovo se, međutim, ne bi nužno trebalo shvatiti kao negativna kritika, budući da bi današnjemu gledatelju, naviknutome na sinesteziju brojnih istovremenih inputa, osjećaj istinske napetosti mogle izazvati samo doskočice iz svijeta filmske tehnike koje se upuštaju u igru shizofrenih scena i naglih rezova. Nørgaard se odlučio na drugačiji pristup, a njegovo posljednje filmsko ostvarenje zbog toga više nalikuje staloženom hororcu nego uzavrelom krimiću. Uspjele reminiscencije na prošlost, bez kojih radnja filma ne bi bila jasna, harmonično koreliraju s prikazima iz sadašnjosti, no ti davno pokopani relikti minulih vremena nekih od trenutačno najmoćnijih ljudi u zemlji sve više počinju pojačavati dojam nespokoja.

Foto: Screenshot
Foto: Screenshot

Uz Kaasa, Faresa i Asbæka, čiji glumački kredibilitet je neupitan (Faresa smo primjerice mogli gledati i ulozi Hakima u Zero Dark Thirty [2012], a uskoro ćemo ga moći vidjeti i u Child 44 [2015]), svakako treba spomenuti i glumce koji glume mlađe pandane današnjim ostarjelim likovima Prama (Marco Ilsø) i Kimmie Lassen (Sarah-Sofie Boussnina), o čijem angažmanu uvelike ovise kvaliteta psihologizacije likova i atmosfera jeze u filmu. Unatoč izdašnom budžetu i gotovo razriješenim rukama redatelja i producenata, fantastičnom glumačkom doprinosu i lokacijama na kojoj je sniman, priča filma ne uspijeva oduševiti do kraja, napose ne gledatelja koji je gledao (ili čitao) barem jedan nastavak Oplevljeve/Alfredsonove filmske, odnosno Larssonove književne Millenium trilogije. Uzme li se u obzir i pregršt serija skandinavske provenijencije koje se bave sličnom tematikom (primjerice danske The Killing/Forbrydelsen [2007 – 2012] ili dansko-švedske The Bridge/Bron/Broen [2011 –]), Fasandræberne izvlači deblji kraj, budući da, unatoč svoj dobroj volji, nekoliko godina kaska za svojim uspjelijim filmskim i televizijskim prethodnicima. Klasična skandinavska kriminalistička trijada, sastavljena od (razvedenog) detektiva, moćnog, bogatog i perfidnog zlikovca te nestale svjedokinje, pomalo počinje gubiti svoje čari, no možda bi se upravo zbog tog razloga Nørgaardovo nastojanje za preusmjeravanjem izlizanosti kriminalistike u svevremenu domenu koju čini Unheimlichkeit, (paušalno prevedena kao jezivost, stranost, neprisnost) moglo protumačiti kao pionirski pothvat koji će utrti nove staze prilikom (re)popularizacije filmskih detektiva iz sjevernjačkih prijestolnica i skandinavske zaluđenosti za odgonetanjem tragova općenito. Kako će proći kod domaće publike pokazat će posjećenost ovdašnjih kino dvorana, između kojih će publika ovoga puta (na svu sreću) moći birati.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari