Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Knjige

Festival svjetske književnosti – gdje prestaje književnost, a počinje politika?

08.09.2014. Hrvoje Korbar
Foto: Fraktura/press

Foto: Fraktura/press

Drugi Festival svjetske književnosti uglavnom se nastavio na programsku koncepciju prvog, uz jedan hvalevrijedan dodatak – književne matineje, razgovore s hrvatskim književnicima, koje moderiraju učenici nekolicine zagrebačkih srednjih škola. Uz razgovore s uglednim svjetskim i domaćim književnicima, kao što su Javier Cercas, Lawrence Norfolk, Mathias Énard, Patrick McWitt i mnogi drugi, o njihovim djelima u sklopu programa Razotkrivanje, festival organizira i panel-diskusije s raznim aktualnim političkim, socijalnim i inim temama koje se ne tiču izravno književnost, ali o kojima književnici itekako imaju što reći. Ovakav tip diskusija u našoj je javnosti često ograničen na razne tjednike ili dvotjednike za kulturu i na treći program HRT-a, tako da je festival koji uz klasični književni program organizira i takve rasprave više nego dobrodošao.

U petak je održana prva rasprava pod nazivom Politika i književnost u kojoj su sudjelovali Francesca Melandri, talijanska književnica čiji je roman Viši od mora upravo izišao u Frakturinoj nakladi, makedonski književnik Aleksandar Prokopiev, Ivica Đikić, dok je tribinu moderirao Boris Postnikov. Moderator je na početku naglasio kako je svjestan koliko je tema široko postavljena, ali tijekom razgovora nije pokazao previše sposobnosti za sužavanje te teme, odnosno koncentriranja na određene aspekte. Unatoč tome, svaki od sudionika dobio je priliku da iznese svoj stav o odnosu politike i književnosti, pa je došlo do jedne prilično polifone diskusije na ovu temu. Francesca Melandri poglavito se osvrnula na razliku između književnosti koja ima političku funkciju i književnosti koja je u svojoj biti, baš kao i naši životi, isprepleteni politikom. Baš kao i Krleža u svom Predgovoru Podravskim motivima, a poglavito u svom govoru 1952. na  trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije, Melandri je kritizirala književnost koja ima isključivo propagandnu ulogu, bez stvarne umjetničke vrijednosti. Prema njenom mišljenju, književnost ne smije biti tendenciozna, ne smije služiti kao sredstvo političke socijalizacije, ali isto tako smatra književnost neodvojivom od politike. Štoviše, tvrdi kako ne može o osobnom iskustvu govoriti bez političkog konteksta.

Foto: Fraktura/press

Foto: Fraktura/press

U nedostatku malo bolje moderacije, odnosno usmjeravanja autora na međusobnu raspravu i jednu temu, Prokopiev je prokomentirao kako je književna slika koju poznajemo uvelike određena geopolitičkom slikom svijeta – Europa je tijekom povijesti bila kulturno središte, zbog čega mi mnogo slabije poznajemo razvoj neeuropskih književnosti od njihovog začetka pa do suvremenog doba. Iz sličnih razloga, današnjom književnom scenom prema njegovom mišljenju dominiraju pisci iz zemalja s engleskog govornog područja te rijetki izuzetci poput skandinavskih književnosti. Takav model žanrovski unificirane književnosti smatra na našim prostorima nemogućim, prvenstveno zbog toga što još uvijek postoji određen stupanj kompetitivnosti među nacionalnim književnostima. Ivica Đikić u raspravi se dotaknuo i politički angažiranih pisaca, koji su devedesetih poplavili našu književnu scenu, a među kojima se našlo i mnogo pisaca koji su u ranijem razdoblju stvorili izuzetno važna djela (kao primjer je naveden Slobodan Prosperov Novak). Đikić smatra da u doba društvenih mreža i novih medija književnost može služiti samo etabliranju određenog političkog sustava, ali nikako kao sredstvo pomoću kojeg će doći do revolucije. Naposljetku, ističe kako se nada da će se u budućnosti naša književnost pozabaviti svime kroz što je Hrvatska prošla tijekom 90-ih, a ne samo ratom.

Foto: Fraktura/press

Foto: Fraktura/press

Tribina pod nazivom Građanski rat i književnost, krivnja i pravda pozabavila se književnosti kao sredstvom koje može pomoći da se društvo riješi svojih povijesnih trauma. Seid Serdarević prilično je dobro moderirao razgovor s Javierom Cercasom, Borom Ćosićem i Vlahom Bogišićem, u kojem su podjednako raspravljali na teoretskoj razini, kao i na primjerima iz opusa samih književnika, što je u prethodnom slučaju izostalo. Javier Cercas, koji se u svom romanu Salaminski vojnici bavio Španjolskim građanskim ratom, koji je većini uz onaj američki prva asocijacija na temu građanskog rata. Cercas je temeljito obrazložio faktor vremena kad su u pitanju teme poput građanskih ratova – prema njegovom mišljenju, gotovo je nemoguće govoriti o takvoj traumi neposredno nakon njenog odvijanja, a posebno poštovanje treba imati kad se o takvom događaju govori s njegovim sudionicima, bez obzira na to tretira li ih historiografija kao žrtve ili kao krvnike. Proces kroz koji je Španjolska uz pomoć takve književnosti prošla krajem 90-ih i početkom 21. stoljeća naziva obnovom kolektivnog sjećanja, uspoređujući ga sa njemačkim procesom denacifikacije, usput hvaleći primjer te zemlje kad je u pitanju odnos prema vlastitoj prošlosti.

Foto: Fraktura/press

Foto: Fraktura/press

Bora Ćosić osvrnuo se ukratko na događanja koja su obično pratila građanski rat – u njegovim očima, građanski rat rat je protiv građanske civilizacije, koja nikad izravno nije težila ratu. Ratove koji su se vodili na prostorima bivše Jugoslavije, bez obzira možemo li ih smatrati građanskim ratom ili ne, naziva ratovima protiv građana vlastite zemlje. Vlaho Bogišić osvrnuo se na Cercasove riječi da je knjiga uspješna ako ima svoju čitateljsku publiku. Bogišić se poziva na Matoševe riječi zapisane prije nešto više od sto godina, kad Matoš tvrdi kako mi imamo umjetnost, ali nemamo publiku. Građanske ratove, pozivajući se na situaciju u Ukrajini, ali i druga povijesna iskustva, naziva prvenstveno ratovima koji su usmjereni protiv gradova, ali i otvoreno poziva Cercasa na raspravu o  mogućnosti raspuštanja monarhije u Španjolskoj, što je Cercas ipak suptilno izbjegao. Naposljetku, Cercas raspravu o načinu na koji se književnost treba baviti građanskim ratom zaključuje idejom da je istina obaveza književnosti, da je obaveza književnosti reći i ono što se nitko drugi ne usudi reći.

Komentari