novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

“Go down, Moses” (Festival svjetskog kazališta): Može li se u suvremenom društvu roditi prorok?

Foto: www.zagrebtheatrefestival.hr
Vrijeme čitanja: 5 minute

Središnja predstava 13. izdanja Festivala svjetskog kazališta bila je “Go down, Moses” talijanskog redatelja, scenografa i kostimografa Romea Castelluccija, u produkciji njegove kazališne skupine Societas Raffaello Sanzio. Castellucci, koji je diplomirao na Akademiji likovne umjetnosti u Bologni, često za svoje predstave ne bira dramski predložak, već određeni motiv koji likovno razrađuje u nizu slika, poput teme s varijacijama. Tako je središnji motiv predstave “Go down, Moses” rođenje Mojsija, mitološkog spasitelja i proroka koji je židovski narod izveo iz egipatskog ropstva.

Umjesto da pripovijeda priču o Mojsijevom životu, Castellucci se odlučio zadržati na trenutku njegova rođenja i u fokus predstave staviti njegovu majku, čije je postojanje u biblijskoj priči tek natuknuto. Samu predstavu čini niz fragmenata, zasebnih prizora koji su narativno povezani u par labavih sekvenca. Prizori predstave likovno su oblikovani gotovo poput slika pa ne bi bilo pretjerano reći da je Castellucci više vizualni no izvedbeni umjetnik. Gledatelju podražaje prvenstveno pružaju scenske slike koje su izrazito statične, no zrače simboličnošću povezanom s Mojsijevim životom.

U onim prizorima u kojima sudjeluju glumci pokret je u potpunosti usporen, minimalan, kretnje glumaca su smirene, a naglasak ponovno preuzima vizualni dojam, ne akcija izvođača. Cijelu tu koncepciju dodatno naglašava prozirna zavjesa u prvom planu koja izvođače fizički odvaja od publike. Takav je scenografski zahvat omogućio odlično oblikovanje rasvjete, koja je možda i najbolji segment cijele predstave te koja daje impresivnost svim tim slikama koje je Castellucci zamislio, a istovremeno stvara efekt filtera poput onih s Instragrama i sličnih aplikacija.

Foto: www.zagrebtheatrefestival.hr
Foto: www.zagrebtheatrefestival.hr

Narativno radnju možemo pratiti od prizora u kojem Mojsijeva majka njega rađa u javnom WC-u. Ni u tom prizoru zapravo ne svjedočimo akciji, činu rođenja, ona je njega “ranije” rodila i bacila u odvod WC školjke, a gledatelji samo gledaju kako ona nemoćno puže po tih nekoliko kvadratnih metara i zbog obilnog krvarenja WC lagano prebojava u crveno, dok je ostatak pozornice u potpunom mraku. Prvih nekoliko prizora predstave prate ambijentalni industrial zvukovi, no ovaj dugi prizor prolazi u tišini, tek uz njezine jecaje, bespomoćno stenjanje i povremeni zvuk kucanja po vratima.

Pred kraj scene zasvira crnačka duhovna pjesma po kojoj je predstava dobila naziv, sjajno se simolički poklapajući sa samim rođenjem budućeg spasitelja i proroka. Uz nju se na prozirnoj zavjesi pojave prve projekcije, i to raznorazni smajlići s kojima se sugerira kako jezik i riječi ponekad nisu dovoljni za izražavanje svih emocija i misli s kojima se čovjek bori, a u modernoj komunikaciji to znatno olakšavaju takvi smajlići. Castellucci istovremeno nenametljivo ističe apsurd i neprikladnost današnje svakodnevne komunikacije jer se suosjećanje s nečijom nesrećom svede na par spojnica i zagrada – :’-(.

Foto: www.zagrebtheatrefestival.hr
Foto: www.zagrebtheatrefestival.hr

Slijedi kratki prizor s kontejnerom za smeće, sugerirajući gdje bi dijete moglo završiti, a u sljedećem smo prizoru u policijskoj postaji u kojoj inspektor pokušava ispitati majku gdje je ostavila dijete. Jedini je to prizor s govorom u cijeloj predstavi, a razgovor inspektora i majke više su zasebni i odvojeni monolozi no smisleni dijalog. Kostimografija i scenografija ovog prizora i onog u WC-u jasno naznačuju da je radnja smještena u današnje vrijeme, a cijeli koncept predstave, s majkom kao središnjom figurom, pokušava ispitati kakve bi okolnosti bile da se Mojsije rodio u suvremenom društvu.

Inspektor majku ispituje o tome gdje je sakrila dijete kako bi ga pronašli i pokušali spasiti. Njegov lik podsjeća na likove inspektora iz skandinavskih kriminalističkih serija, čija pitanja imaju socijalnu i psihološku težinu, no majka ne odgovara na njegova pitanja. Nakon početne šutnje, ona započinje monolog u kojem govori kako se isplatilo to što je učinila jer je njen sin budući spasitelj, čak inspektoru naglašava da će njen sin i njega spasiti, na što je on u čudu gleda vjerojatno spreman da pozove psihijatra.

U tih je nekoliko minuta i rečenica majka gotovo pa ispripovjedala cijeli život svoga sina, onako kako ga i mi poznajemo iz biblijske priče, no istovremeno se iz dvosmislenosti tog monologa može naslutiti kako ona zapravo nije rodila Mojsija spasitelja niti je predstava osuvremenjena verzija biblijske priče, već je majka zaista luda. Umislila je da će joj sin biti spasitelj, nadjenula mu ime Mojsije i ubila ga u WC školjci koja bi trebala predstavljati suvremenu verziju rijeke Nil.

Foto: www.zagrebtheatrefestival.hr
Foto: www.zagrebtheatrefestival.hr

Nakon što inspektor ode “svojoj kući svom normalnom životu“,  majka zaogrnuta dekom padne na pod i monolog dovršava u tišini u svojim mislima, koje čitamo preko projekcija. Policajci i socijalna radnica pronalaze je na podu te je u sljedećem prizoru odvode na snimanje u bolnicu, CT ili MR. U toj se sceni događa metafizički trenutak u kojem radnja predstave odlazi u prahistorijsko doba, a scena postaje ogromna spilja u kojoj žive neandertalci (pohvale vrhunskoj kostimografiji).

U tom posljednjem dijelu predstave jednoj neandertalskoj majci također umre dijete. Ona ga sahrani, a gotovo odmah potom neki je mužjak (jer o bračnoj zajednici u plemensko doba ne možemo govoriti) baca na pod i ima snošaj s njom (jer o vođenju ljubavi također ne možemo govoriti). Te su dvije radnje sasvim dovoljne da shvatimo kako se cijeli njen život vrti u krug između rađanja i sahrane svoje djece, a ispisujući riječ “SOS” na prednjoj zavjesi jasno nam daje do znanja da traži spas od takvog života, života u kojem želi ostaviti neki trag trajniji od otiska ruku na tom četvrtom kazališnom zidu.

Foto: www.zagrebtheatrefestival.hr
Foto: www.zagrebtheatrefestival.hr

Na samom kraju predstave Mojsijeva majka izlazi iz CT uređaja i nađe se u tom prostoru spilje, gotovo ritualno dodirujući mjesta koja je nekoliko minuta ranije dodirivala neandertalska majka. Priča o Mojsiju na taj je način Castellucciju poslužila da ispriča priču o majkama, o ženama koje u patrijarhalnom, ali i iskonskom, prahistorijskom društvenom uređenju služe kao sredstvo reprodukcije i rađanja potomaka. Uloga Mojsijeve majke bila je da rodi proroka i spasitelja, nakon toga ona više ne postoji u biblijskoj priči, stoga je zanimljiv koncept predstave u kojem je ona glavni lik koji nam pripovijeda o Mojsijevom životu. U predstavi ne znamo što se s njom u konačnici dogodilo, da li je umrla od posljedica unutarnjeg krvarenja, završila u zatvoru ili ludnici, no svakako je naglasila da je njeno pravo što će učiniti sa životom svoga djeteta, bez obzira na to slažemo li se mi s tim ili ne.

Be social
Što misliš o ovoj predstavi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari