Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Intervju

Filip David: „Vjerujem da zlo nikad ne pobjeđuje, uvijek postoji neka opozicija, koju ne volim nazivati dobrom, koja održava ravnotežu u svijetu”

14.09.2015. Hrvoje KorbarFoto: Niko Goga/Ziher.hr

Filip David nedavno je osvojio nagradu Meša Selimović za svoj roman Kuća sećanja i zaborava, a u Zagrebu je gostovao povodom Festivala svjetske književnosti, na kojem je predstavio upravo taj roman koji je na hrvatsko tržište došao zahvaljujući izdavačkoj kući Fraktura. S Filipom Davidom razgovarali smo o njegovom posljednjem romanu, ali i prijateljstvu s Danilom Kišem i Mirkom Kovačem, njegovom političkom angažmanu i književnoj suradnji na regionalnoj sceni.

Roman Kuća sećanja i zaborava okarakterizirali ste kao svoj najintimniji, ali ne i autobiografski roman. U samom romanu upotrebljavate forme koje impliciraju dokumentarizam – gdje ste povukli liniju između fikcije i dokumentarizma?
Upravo je povlačenje linije između fikcije i dokumentarizma bio najveći problem – kako povijesne činjenice i dokumente učiniti umjetničkima, budući da sam dokument nije umjetnost, već historiografija, a kako fikciji dati dozu istinitosti i dokumentarnosti, a da ne ispišem svoju autobiografiju, jer za takvo što ne bih imao snage.
Mislim da mi je u povezivanju fikcije i dokumentarizma pomogao jedan poseban tip dramaturgije, kakav se javlja u pričama koje su bile pisane na jidišu. Naime, tamo se isprepliću naizgled nepovezanih priča, pa se tako i ovaj moj roman može tretirati kao jedna zbirka priča povezana zajedničkom niti.

U prvom poglavlju knjige ulazite u polemiku sa slavnom tezom Hannah Arendt o banalnosti zla. Vjerujete li doista da je zlo metafizičke prirode?
Hannah Arendt na suđenju Eichmannu u Jeruzalemu došla je do te teze prema kojoj je zlo ipak nešto površinsko i banalno i uvjerila sebe kako institucije mogu rješavati probleme ljudskih zločina. Tvrdila je da nije mogla mirno spavati sve dok je vjerovala da je zlo nešto radikalno i uvjetno rečeno metafizičko i da se tragedija poput Holokausta može ponoviti. U takvom pristupu bilo je mnogo naivnosti – vidimo da se stravični zločini i dalje, gotovo svakodnevno, ponavljaju u svijetu i da zlo opstoji.
Teško mi je reći da vjerujem da je zlo metafizičko, jer bi prije toga trebalo precizno odrediti što je to metafizičko. Suvremena fizika došla je do nekih dostignuća koja su kabali, onoj tradicionalnoj i pravoj kabali koja nema ništa s crnom magijom kao što se često govori, bila poznata još prije 600 godina. Jedan fizičar čak je rekao da kad želi razgovarati o fizici ne razgovara s kolegama fizičarima, već s mistikom.
Ipak, vjerujem da zlo nikad ne pobjeđuje. Uvijek postoji neka opozicija, koju ne volim nazivati dobrom, koja održava ravnotežu u svijetu. Prema židovskoj predaji, ta opozicija su pravednici, zahvaljujući kojima je moja obitelj preživjela Holokaust – skrivali smo se u jednom vojvođanskom selu, i iako su svi znali da smo Židovi, i da cijelom selu prijeti odmazda ako nas netko otkrije, mještani su nas odlučili čuvati kroz čitav rat. Ovaj roman se na neki način bavi tim pravednicima – bavi se ljudima koji su spašavali tuđu djecu, djecu koju su roditelji bacali u hladne rijeke, ostavljali zamotane u deke na ulici, kako bi možda preživjela, jer su znali da je odlazak u Auschwitz sigurna smrt.

Foto: Niko Goga/Ziher.hr

Foto: Niko Goga/Ziher.hr

Nedavno ste osvojili nagradu Meša Selimović, ali i NIN-ovu nagradu. Koliko su Vam danas važne te nagrade?
Smatram da su nagrade često splet raznih okolnosti više nego piščeva talenta, a NIN-ova nagrada mi je posebno važna jer osigurava veliku nakladu knjige – naklada od 40 tisuća primjeraka danas je gotovo nezamisliva, a donosi i veliki publicitet, tako da je prva naklada mog romana Kuća sećanja i zaborava gotovo pa rasprodana. Opstanak takve nagrade je fenomen, baš kao i izdavač Laguna, koji u vremenima koja naizgled nisu naklonjena knjizi uspijeva održati i imati knjižare u gotovo svim gradovima u unutrašnjosti Srbije. Zahvaljujući NIN-ovoj nagradi, koju su u bivšoj državi osvojili svi relevantni pisci, pa tako i moji kolege Kiš, Kovač i Pekić, imao sam i predstavljanja knjige u čitavoj državi i zapravo sam bio iznenađen empatijom i interesom za samu knjigu.

Nakon mnoštva filmova i knjiga koje se bave Holokaustom, još uvijek postoji veliki interes za tom temom, što dokazuje i interes za Vašom knjigom? Kako to tumačite?
Kao što sam rekao, i ja sam bio iznenađen empatijom ljudi naspram tematike. Mislim da je bit u tome da se u ovom romanu ne radi samo o sudbini Židova, već o jednoj ljudskoj tragičnoj sudbini, kojoj smo bili svjedoci i u ratovima koji su se vodili na područje bivše Jugoslavije i kojoj smo svjedoci danas, u humanitarnoj krizi vezanoj uz izbjeglice. Kad sam vidio fotografije roditelja koji ubacuju svoju djecu u autobuse i vlakove kako bi im osigurali sretniju i sigurniju budućnost, u meni su ponovno zaživjele slike o kojima sam pisao u ovom romanu.
S druge strane, treba znati da se o Holokaustu u Srbiji još uvijek vrlo malo zna. U Srbiji je gotovo čitava židovska zajednica ubijena i prije donošenja odluke o konačnom rješenju, u samom Beogradu je postojalo čak pet koncentracijskih logora, a malobrojni Židovi su preživjeli zahvaljujući pravednicima o kojima sam već govorio ili pukoj sreći. Otac Danila Kiša preživio je dan kad su Nedićevi žandari bacali Židove u ledenu rijeku slučajno – u rijeci više nije bilo mjesta kad je došao red na njega. Kasnije je ipak, kao i mnogi drugi stradao u Auschwitzu. Nadam se da će netko ispisati povijest Holokausta u Srbiji, to je zadatak povjesničara, a ne književnika.

Dio ste generacije pisaca kojoj pripadaju i Mirko Kovač, Danilo Kiš i Borislav Pekić. Što biste naveli kao vaš zajednički nazivnik?
Prijateljstvo, i to prijateljstvo koje su nam priznavali i ljudi koji su nas okruživali. Kiš, Kovač i ja iste smo godine objavili prve radove u studentskim časopisima, iste smo godine tiskali prve knjige u izdanjima Prosvjete. Danilo Kiš je prezirao pojmove kao što su generacija, skupina, bilo kakav vid kolektiva, ali je pristao na naše druženje pod uvjetom da jedni drugima nikad ne namještamo poslove, nagrade i slično. Tako je i bilo, i mi smo ostali prijatelji do samog kraja. U književnom smislu, rekao bih da nas je povezivalo poštivanje tradicije s jedne strane, ali uzori u europskoj i svjetskoj moderni prema kojima smo se kretali.

U jednom svom tekstu osvrnuli ste se na uvođenje distinkcije između srpske (nacionalne) i mondijalne kulture. Što mislite o sve češćem uvođenju takvih termina?
Danilo Kiš često je isticao da on pripada bratstvu pisaca na upit o pripadnosti pojedinim nacionalnim književnostima. U ovoj podjeli na srpsku (nacionalnu) i mondijalnu kulturu, nacionalna kultura uvijek je nešto što je autentično naše i dobro, a mondijalna kultura nešto dekadentno i protivno tradiciji. Takva distinkcija je besmislena, ali i opasna – ona upozorava na povratak u izolaciju u kojoj smo proveli devedesete godine, a koja nikako nije pogodna za kreativno stvaralaštvo.

Foto: Niko Goga/Ziher.hr

Foto: Niko Goga/Ziher.hr

Sve češće se vode rasprave o tome može li i treba li umjetnost biti politički angažirana. Mislite li da se umjetnici trebaju angažirati?
Bez politike ne možemo živjeti, možemo se samo nadati da ćemo imati dovoljno pametne političare da nas vode. Hoće li samo umjetničko djelo biti angažirano ovisi od pisca do pisca, ne postoji recept i svatko od nas ima različitu predodžbu o tome u kojoj mjeri književnost treba biti angažirana. Velika je opasnost da umjetnik postane vezan uz određenu političku opciju i stvara pamfletna djela, a s druge strane postoje umjetnici koji su se čvrsto podržavali pojedine ideologije i usprkos tome stvorili sjajna umjetnička djela, poput Knuta Hamsena.
Mislim da se pisac, kao javna ličnost, mora angažirati u trenutcima kad se izrazito ne slaže s određenom politikom, i da to treba stalno isticati kako se ne bi povezao s tom opcijom. Nikad nisam bio član niti jedne stranke, ali sam podržavao određene političke opcije. Recimo devedesetih sam smatrao da moram ustati protiv jednog nedemokratskog režima kakav je bio onaj Slobodana Miloševića – pisao sam za Feral Tribune, Radio France International, Našu Borbu… Nisam mogao šutjeti dok su se događale strašne stvari, poput prisilnog odlaska mog prijatelja Mirka Kovača iz Beograda u Rovinj, o kojem sam pisao i tad u beogradskim novinama. Kovaču su prijetili smrću, pretresali mu stan, i nakon posljednjeg upozorenja iz obavještajnih krugova odlučio je napustiti Beograd, a čitav taj splet okolnosti štetio je njegovom psihičkom i fizičkom zdravlju.

Koje biste regionalne pisce istaknuli kao zanimljive i što mislite o regionalnoj književnoj suradnji?
Na prvo pitanje uvijek izbjegavam odgovor da se ne bi uvrijedili neki pisci koje doista poštujem, a mogao bih ih slučajno zaboraviti. Mogu samo reći kako i u Hrvatskoj, i u Crnoj Gori, i u Bosni i Hercegovini postoje pisci čiji rad pratim i čije knjige čitam sa zadovoljstvom. Što se tiče književne suradnje u regiji, ona počiva isključivo na privatnoj inicijativi. Jedan od takvih je Seid Serdarević, koji je uspio neke svoje knjige plasirati na srpsko tržište i zahvaljujući kojem se moje knjige objavljuju u Hrvatskoj. Bilo bi izvrsno kad bi ministarstva kulture svih zemalja iz regije našla neki način da se uspostavi i institucionalna suradnja, jer je očito da postoji i veliki interes u zemljama regije za književnost susjeda. Primjeri su upravo Frakturine knjige, poput Kovačevog Vremena koje se približava i Jergovićevog Roda koje su unatoč cijenama koje su na srpskom tržištu gotovo dvostruko skuplje od prosjeka, izazvale veliki interes čitatelja.

Komentari