Istaknuto
22.04.2018.

Iza imena Tyger Lamb stoji zagrebačka četvorka čiji je prvijenac "Born Into This" na putu. Album još nije vani, no mnoga vrata već su im otvorena. Upoznajte se s njima dok su još polu-anonimni i nepoznati, prije koncerta 3. svibnja u Vintage Industrial Baru.

13.04.2018.

The Gentleman novo je ime na našoj glazbenoj sceni, no osoba koja se skriva iza tog imena već je duže vrijeme poznata publici. Iza pseudonima krije se Marko Lucijan Hraščanec, školovani i talentirani glazbenik koji svoj istoimeni album prvijenac promovira 13. travnja u kazalištu Mala scena. Povodom toga saznali smo koliko je dugo radio na projektu The Gentleman, zašto album promovira u kazalištu i još mnogo toga.

Film

Film izvan okvira predstavlja Martinu Globočnik

15.06.2016. Ziher.hrFoto: Press/Art-Kino

Film izvan okvira donosi predstavljanje knjige Tko tu koga gleda te film Okus doma Martine Globočnik. S autoricom razgovaraju Diana Nenadić i urednica knjige Morana Komljenović.

“Medijski aktivizam za Martinu Globočnik nije samo čin otpora i pokušaj utjecanja na javno mnijenje radi promjene; to je ujedno i prilika za osobnu transformaciju samih autora. U središnjem dijelu knjige progovara praktično iskustvo iz raznih produkcija, kojima se potkrepljuju već poznata pravila iz teorije filma primijenjena u dokumentarnoj praksi. Premda neizostavno obojana subjektivnim stajalištima i iskustvima, poglavlja o osnovama dramaturgije, redateljskoj koncepciji, načinu komponiranja kadrova ili montaži svjesno su usustavljena kao mali vodič kroz produkciju dokumentarnog filma, kako za lakomislene početnike tako i za iskusnije filmaše koji još nisu svladali sve zamke dokumentarizma i izazove stvarnosti. I jedni i drugi dobili su rijedak i koristan domaći priručnički tekst o dokumentaristici, ako ih je uopće i bilo nakon epohe velikih dokumentarista i teoretičara Branka Belana i Rudolfa Sremca.” Iz predgovora Diane Nenadić

Film Okus doma, koji govori o tražiteljima azila i hrani, prikazat će se u Mini Art-kinu nakon predstavljanja knjige. U posljednjih dvadeset godina tisuće migranata izgubilo je živote na putu prema Europi. Neki od njih našli su se u Hrvatskoj. Koliko mi njih razumijemo, koliko oni nas? Je li hrana jezik kojim svi govorimo i preko kojeg bismo mogli početi prihvaćati jedni druge? Do 2014. godine nešto manje od pet tisuća stranaca iz različitih dijelova svijeta predalo je u Hrvatskoj zahtjev za azil. Do sada je odobren tek 131 zahtjev. Dokumentarac Okus doma razmišlja o tim ljudima i njihovim iskustvima te progovara kroz priče triju protagonista: Emine, koja svoje pomaganje azilantima pretvara u gastronomski projekt, tražitelja azila i kuhara Rede, koji u Hotelu Porin čeka odluku o svojoj sudbini, te 22-godišnje Sandre, koja nakon bijega iz Sirije nastoji naći svoje mjesto pod suncem…

Predgovor knjige Tko tu koga gleda

“Brojni su argumenti u prilog tvrdnji da je hrvatski dokumentarizam posljednjih petnaestak godina doživio pravu renesansu: pokrenut je niz nezavisnih produkcijskih kuća,  snimljene su stotine prilično dobrih filmova i cijeli mali opusi autora koji kruže svijetom, utemeljeni su festivali dokumentarnog filma koji se izvan festivalske sezone prikazuje u repertoarnim kinima, osnovan je diplomski studij dokumentaristike, otvorene specijalizirane web-stranice… Čak je i državna televizija otključala vrata dokumentaristima, osobito mladima, koji pokušavaju promijeniti estetske, etičke i svjetonazorne standarde dominantnog i sveprisutnog audiovizualnog medija, kako bi ga barem svojim sudjelovanjem otrgnuli služenju dnevnoj politici i zakonima tržišta.

U  svim tim preporodnim procesima, kao dokumentarna autorica i producentica, ali ponajprije kao braniteljica vrijednosti civilnoga društva, socijalnih prava, individualnih glasova i identiteta, prava na izbor i tolerancije, sudjelovala je i autorica ove knjige – Martina Globočnik. Zapravo, teško je reći što je u tom angažmanu istaknute pripadnice Fade In-ova produkcijskog tima bilo veća motivacija –  osviještena potreba za promjenom svijeta oko sebe ili potreba audiovizualnog izražavanja, ali se u konačnici neupitno može nazvati jednim imenom – medijski aktivizam. Ona je u pozadini desetina njezinih televizijskih reportaža o gorućim temama današnjega društva, poput ekologije i održivog razvoja do zbrinjavanja socijalno ugroženih i zaštite manjine, potom filmova među kojima se jedni tematski a drugi nominalno referiraju na Tuđmanovo doba, primjerice na etiketiranje političkih neistomišljenika i/ili drukčijih i Drugih  (Vragovi crveni, žuti, zeleni, 2007). Napokon,  ona je podloga samozatajne pozadinske prisutnosti u desecima epizoda iz dokumentarnog serijala Direkt  koji je Fade In godinama proizvodio za Hrvatsku radioteleviziju, a odnosio se uglavnom na probleme i razmišljanja mladih. Isto se može reći i za prvu knjigu Martine Globočnik, koja je nastavak aktivizma drugim, spisateljskim sredstvima i rijedak pokušaj da se ono što se već dogodilo i usustavilo u dokumentarističkoj praksi pohrani na papir i prenese drugima.

Ono što se pritom prenosi nisu samo  iskustva stečena svakodnevnim gledanjem medijskih sadržaja i rada „na terenu“, već ponajprije jasno stajalište, nesuzdržan kritički odnos prema svijetu i društvu, a osobito elektroničkim medijima u doba globalnog kapitalizma i svakojakih realityja. Fingirajući ili fabricirajući stvarnost u ime konzumerizma i infotainmenta, današnji su se mediji, smatra autorica, udaljili i od stvarnosti i od informacije i od etike. Odustali su od „promocije suradnje, solidarnosti i empatije“, prešutno odrekli služenja građanima u ime služenja centrima moći. Kritika medija, bilo korporativnih ili državnih, zato je njezina temeljna „građanska gesta“,  koja opravdava njezino utjecanje nezavisnim modelima produkcije, ali i subjektiviziranu, gotovo strastvenu obranu zagovaračkog (advocacy) pristupa s ciljem da se postigne – „popravak svijeta“.

Prvi (analitički) i završni (esejistički) dio trodijelnog rukopisa Marine Globočnik posvećen je takvom aktivističkom pozicioniranju u dokumentarističkom okruženju te bespoćudnom obračunu s etičkim deficitima informativnih i nefikcionalnih tvorevina kojima smo svakodnevno izloženi. Analizirajući sadržaje nekih istaknutijih filmskih naslova, pa i onih čija se kvaliteta ne dovodi u pitanje, autorica locira prekršaje prema dokumentarnim akterima i etičke pukotine u medijskim tekstovima, istodobno nesuzdržano izriče kritiku, deklarira svoj humanistički angažman i zahtijeva veću odgovornost dokumentarista prema stvarnosti, njezinim akterima i  gledateljima. Na koncu, medijski aktivizam za nju nije samo čin otpora i pokušaj utjecanja na javno mnijenje radi promjene; to je ujedno i rad na sebi, prilika za „osobnu transformaciju“ samih autora.

U središnjem priručničkom dijelu knjige,  progovara pak praktično iskustvo iz raznih produkcija, kojima se potkrepljuju već poznata pravila iz teorije filma primijenjena u dokumentarnoj praksi. Premda neizostavno obojana subjektivnim stajalištima i iskustvima, poglavlja o osnovama dramaturgije, redateljskoj koncepciji, načinu komponiranja kadrova ili montaži svjesno su usustavljena kao mali vodič kroz produkciju dokumentarnog filma kako za lakomislene početnike tako i za iskusnije filmaše koji još nisu svadali sve zamke dokumentarizma i izazove stvarnosti.  I jedni i drugi dobili su rijedak i koristan domaći priručnički tekst o dokumenaristici, ako ih je nakon epohe velikih dokumentarista-teoretičara Branka Belana i Rudolfa Sremca uopće i bilo.

Diana Nenadić

(Visited 49 times, 1 visits today)

Komentari