Istaknuto
27.03.2017.

Kroz iskustvo vođenja različitih radionica za djecu, prvenstveno Froooma, Boris Bakal progovara o radu s djecom, odgojnim i obrazovnim tehnikama i ustanovama te dječjoj perceptivnosti koja nam svima izmiče iz videokruga.

22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

Film

Film izvan okvira predstavlja Martinu Globočnik

15.06.2016. Ziher.hrFoto: Press/Art-Kino

Film izvan okvira donosi predstavljanje knjige Tko tu koga gleda te film Okus doma Martine Globočnik. S autoricom razgovaraju Diana Nenadić i urednica knjige Morana Komljenović.

“Medijski aktivizam za Martinu Globočnik nije samo čin otpora i pokušaj utjecanja na javno mnijenje radi promjene; to je ujedno i prilika za osobnu transformaciju samih autora. U središnjem dijelu knjige progovara praktično iskustvo iz raznih produkcija, kojima se potkrepljuju već poznata pravila iz teorije filma primijenjena u dokumentarnoj praksi. Premda neizostavno obojana subjektivnim stajalištima i iskustvima, poglavlja o osnovama dramaturgije, redateljskoj koncepciji, načinu komponiranja kadrova ili montaži svjesno su usustavljena kao mali vodič kroz produkciju dokumentarnog filma, kako za lakomislene početnike tako i za iskusnije filmaše koji još nisu svladali sve zamke dokumentarizma i izazove stvarnosti. I jedni i drugi dobili su rijedak i koristan domaći priručnički tekst o dokumentaristici, ako ih je uopće i bilo nakon epohe velikih dokumentarista i teoretičara Branka Belana i Rudolfa Sremca.” Iz predgovora Diane Nenadić

Film Okus doma, koji govori o tražiteljima azila i hrani, prikazat će se u Mini Art-kinu nakon predstavljanja knjige. U posljednjih dvadeset godina tisuće migranata izgubilo je živote na putu prema Europi. Neki od njih našli su se u Hrvatskoj. Koliko mi njih razumijemo, koliko oni nas? Je li hrana jezik kojim svi govorimo i preko kojeg bismo mogli početi prihvaćati jedni druge? Do 2014. godine nešto manje od pet tisuća stranaca iz različitih dijelova svijeta predalo je u Hrvatskoj zahtjev za azil. Do sada je odobren tek 131 zahtjev. Dokumentarac Okus doma razmišlja o tim ljudima i njihovim iskustvima te progovara kroz priče triju protagonista: Emine, koja svoje pomaganje azilantima pretvara u gastronomski projekt, tražitelja azila i kuhara Rede, koji u Hotelu Porin čeka odluku o svojoj sudbini, te 22-godišnje Sandre, koja nakon bijega iz Sirije nastoji naći svoje mjesto pod suncem…

Predgovor knjige Tko tu koga gleda

“Brojni su argumenti u prilog tvrdnji da je hrvatski dokumentarizam posljednjih petnaestak godina doživio pravu renesansu: pokrenut je niz nezavisnih produkcijskih kuća,  snimljene su stotine prilično dobrih filmova i cijeli mali opusi autora koji kruže svijetom, utemeljeni su festivali dokumentarnog filma koji se izvan festivalske sezone prikazuje u repertoarnim kinima, osnovan je diplomski studij dokumentaristike, otvorene specijalizirane web-stranice… Čak je i državna televizija otključala vrata dokumentaristima, osobito mladima, koji pokušavaju promijeniti estetske, etičke i svjetonazorne standarde dominantnog i sveprisutnog audiovizualnog medija, kako bi ga barem svojim sudjelovanjem otrgnuli služenju dnevnoj politici i zakonima tržišta.

U  svim tim preporodnim procesima, kao dokumentarna autorica i producentica, ali ponajprije kao braniteljica vrijednosti civilnoga društva, socijalnih prava, individualnih glasova i identiteta, prava na izbor i tolerancije, sudjelovala je i autorica ove knjige – Martina Globočnik. Zapravo, teško je reći što je u tom angažmanu istaknute pripadnice Fade In-ova produkcijskog tima bilo veća motivacija –  osviještena potreba za promjenom svijeta oko sebe ili potreba audiovizualnog izražavanja, ali se u konačnici neupitno može nazvati jednim imenom – medijski aktivizam. Ona je u pozadini desetina njezinih televizijskih reportaža o gorućim temama današnjega društva, poput ekologije i održivog razvoja do zbrinjavanja socijalno ugroženih i zaštite manjine, potom filmova među kojima se jedni tematski a drugi nominalno referiraju na Tuđmanovo doba, primjerice na etiketiranje političkih neistomišljenika i/ili drukčijih i Drugih  (Vragovi crveni, žuti, zeleni, 2007). Napokon,  ona je podloga samozatajne pozadinske prisutnosti u desecima epizoda iz dokumentarnog serijala Direkt  koji je Fade In godinama proizvodio za Hrvatsku radioteleviziju, a odnosio se uglavnom na probleme i razmišljanja mladih. Isto se može reći i za prvu knjigu Martine Globočnik, koja je nastavak aktivizma drugim, spisateljskim sredstvima i rijedak pokušaj da se ono što se već dogodilo i usustavilo u dokumentarističkoj praksi pohrani na papir i prenese drugima.

Ono što se pritom prenosi nisu samo  iskustva stečena svakodnevnim gledanjem medijskih sadržaja i rada „na terenu“, već ponajprije jasno stajalište, nesuzdržan kritički odnos prema svijetu i društvu, a osobito elektroničkim medijima u doba globalnog kapitalizma i svakojakih realityja. Fingirajući ili fabricirajući stvarnost u ime konzumerizma i infotainmenta, današnji su se mediji, smatra autorica, udaljili i od stvarnosti i od informacije i od etike. Odustali su od „promocije suradnje, solidarnosti i empatije“, prešutno odrekli služenja građanima u ime služenja centrima moći. Kritika medija, bilo korporativnih ili državnih, zato je njezina temeljna „građanska gesta“,  koja opravdava njezino utjecanje nezavisnim modelima produkcije, ali i subjektiviziranu, gotovo strastvenu obranu zagovaračkog (advocacy) pristupa s ciljem da se postigne – „popravak svijeta“.

Prvi (analitički) i završni (esejistički) dio trodijelnog rukopisa Marine Globočnik posvećen je takvom aktivističkom pozicioniranju u dokumentarističkom okruženju te bespoćudnom obračunu s etičkim deficitima informativnih i nefikcionalnih tvorevina kojima smo svakodnevno izloženi. Analizirajući sadržaje nekih istaknutijih filmskih naslova, pa i onih čija se kvaliteta ne dovodi u pitanje, autorica locira prekršaje prema dokumentarnim akterima i etičke pukotine u medijskim tekstovima, istodobno nesuzdržano izriče kritiku, deklarira svoj humanistički angažman i zahtijeva veću odgovornost dokumentarista prema stvarnosti, njezinim akterima i  gledateljima. Na koncu, medijski aktivizam za nju nije samo čin otpora i pokušaj utjecanja na javno mnijenje radi promjene; to je ujedno i rad na sebi, prilika za „osobnu transformaciju“ samih autora.

U središnjem priručničkom dijelu knjige,  progovara pak praktično iskustvo iz raznih produkcija, kojima se potkrepljuju već poznata pravila iz teorije filma primijenjena u dokumentarnoj praksi. Premda neizostavno obojana subjektivnim stajalištima i iskustvima, poglavlja o osnovama dramaturgije, redateljskoj koncepciji, načinu komponiranja kadrova ili montaži svjesno su usustavljena kao mali vodič kroz produkciju dokumentarnog filma kako za lakomislene početnike tako i za iskusnije filmaše koji još nisu svadali sve zamke dokumentarizma i izazove stvarnosti.  I jedni i drugi dobili su rijedak i koristan domaći priručnički tekst o dokumenaristici, ako ih je nakon epohe velikih dokumentarista-teoretičara Branka Belana i Rudolfa Sremca uopće i bilo.

Diana Nenadić

Komentari