Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Film

Film se gleda od početka do kraja ili kako sam otkrila Vlažna područja

09.05.2014. Lucija Klarić
FOTO:subversivefestival.com/wetlands

FOTO:subversivefestival.com/wetlands

Osobno sam se (a vjerujem da će se mnogi poistovjetiti) godinama borila s nagonom da nakon što me u prvih nekoliko minuta filma nešto u njemu odbije, da ga najčešće ugasim i radije pogledam epizodu kakve razbibrižne serije nego da trošim sat-dva na film za koji sam uvjerena da mi se neće svidjeti. U svome sam životu, iz toga razloga, neminovno propustila i pokoja dobra filmska iskustva (jednako kao što sam se i poštedila nekih loših).

Upravo sam i na početku Vlažnih područja njemačkog redatelja Davida Wnendta potiskivala poriv da ne izađem iz kino dvorane suočena s prizorom potopljenog javnog WCa u koji protagonistica ulazi bosih nogu usput češkajući svoje hemeroide. Na tendencije redatelja da me isprovociraju zumirajući na neke tzv. tabu fenomene, obično odgovaram odlaskom s lica mjesta, bilo doslovno ili klikom na crveni gumbić. Ne spadam u kategoriju ljudi koji smatraju da su ljudske fekalije ili bilo kakvi neugodni nusprodukti naših tijela išta poetično, ali ni išta provokativno – eventualno, provokacija radi provokacije. Ipak, starija i pametnija nego što sam nekad bila, odlučila sam filmu dati šansu, jednim dijelom i radi simpatičnog lica junakinje Helen u ulozi Carle Juri koja se ispostavila kao redateljev pun pogodak budući da i u samom početku svojim zaigranim dječjim očima daje određenu vedrinu prljavoj WC školjci na kojoj sjedi te tako spašava situaciju.

Činjenicom da sam ostala u komforu crvenih stolica kina Europe, odlučivši pratiti Helen do kraja, ispostavilo se da čovjek ipak nešto nauči s godinama jer sam u konačnici pogledala jedan pažnje vrijedan film. Prebrodivši pomalo karikiranu početnu verziju Helen koja je kao i mnoge joj srodne post-Juno protagonistice neprirodno slobodna u kontaktu sa svojim roditeljima i svijetom te u neugodne, problematične situacije ulazi nonšalantno, s takvim pristupom koji odmah osvaja simpatije gledatelja, u njoj je moguće otkriti i daleko kompleksnije osobine. Ona nije još jedna karika u lancu stereotipizirane ekscentrične mladeži koja je otvorena prema svim opcijama, prvenstveno seksualnim, a potom i opijatskim, ona nije još jedna djevojka koja nosi „Bad Religion“ majicu i pokušava biti drugačija od drugih, ona je samo netko tko pokušava odrasti. Odrasti i zatvoriti vrata mračnim traumama djetinjstva, pronaći sebe, svoje sigurno mjesto pa makar se ono nalazilo unutar vlastite vagine.

FOTO:subversivefestival.com/Helen

FOTO:subversivefestival.com/Helen

Hommage američkim komedijama ili?

Helen nije provokativna samo da bi bila provokativna. Kao što su i gotovo poetizirani kadrovi ljudskih izlučevina u ovome filmu samo površina, tako je i Helenina provokacija tek prvi sloj koji treba razmaknuti kako bi se čuo poziv u pomoć. Iako je riječ o svojevrsnom klišejiziranom rješenju gdje Helen nakon nezgodne akcije s jednom od rupa na svome tijelu, razvija romantični odnos s medicinskim bratom koji se za nju brine, u konačnici jedino je tako Helenin put mogao završiti – pronaći sebe izvan okvira svoje obitelji, naći utočište u nekoj osobi za koju je cijelo vrijeme mislila da će biti njeni roditelji, a koji su ispali ljudi sa svojim pričama i problemima koje nisu mogli sakriti niti od nje niti od samih sebe.

Režija koju je inače lako pronaći u popularističkim američkim filmovima s „toilet-humourom“ ovdje donosi svojevrsno olakšanje od realne težine situacije. Doza kojom nas ovaj film zabavlja, priznali to mi ili ne, čuva od toga da ne postane groteskna i sumorna drama. Ipak, tokom cijelog filma, redatelj nas podsjeća kako ne gledamo kakvu lošu američku komediju, ubacujući poetizirane kadrove Heleninog djetinjstva u kojima se da naslutiti određena problematika koja će u zadnjih nekoliko minuta kulminirati i tako opravdati svaku odgledanu minutu. Što jest jest, David Wnendt zna što to znači baratati „suspensom“ na filmu.

Komentari