Film u Beatu: Adaptacije i (auto)biografski podvizi
Outsideri okupljeni oko Ginsberga, Kerouaca i Burroughsa, prvo na Columbiji, bili su John Clellon Holmes, Lucien Carr i Neal Cassady. Gregoryja Corsa Ginsberg je navodno pokupio u baru. Nešto kasnije pridružuje se Lawrence Ferlinghetti, koji sa svojom knjižarom City Lights Bookstore u San Franciscu pruža novo žarište Beatu. S mnogo pjesama koje su napisane da bi se izvodile pred publikom, neke uz pratnju glazbe, knjižare poput City Lightsa, pa čak i jazz klubovi, postaju mjestima gdje ovi književnici djeluju i prisutni su na sceni.
Stoga ne čudi što se već u početku bacaju u filmske pothvate. Po Keouacovoj drami Beat generation snimljen je 1959. kratki film Pull my daisy, u kojem su sudjelovali Ginsberg, njegov dugogodišnji partner Orlovsky, Corso i cijenjeni glazbenik David Amram. Burroughs u ’63. radi Towers open fire i William buys a parrot s režiserom Anthonyjem Balchom. kroz naredne godine zaredalo se još nekoliko filmova u kojima su sudjelovali, a onda na scenu 1980. stupa Heart Beat s Nickom Nolteom, Sissy Spacek i Johnom Heardom, koji se bazira na autobiografiji Carolyn Cassady, njenom ljubavnom trokutu s Nealom i Keouacom i naravno Kerouacovu pisanju Na cesti.
Sljedeći, ako izuzmemo nekoliko dokumentaraca, ’91. izlazi Burroughsov Goli ručak, koji samim time što je snimljen po Burroughsovoj knjizi vs. autobiografiji jedne od mnogih u Cassadyjevom životu donosi više Beata na platno od Heart Beata. Šest godina kasnije Keanu Reeves stavlja se u ulogu Cassadyja u filmu The last time I committed suicide, baziranom na Cassadyjevom pismu Kerouacu. Uslijedilo je još par filmova poput Corso: The last Beat, koji dokumentariziraju njihovo zajedničko stvaranje.
Odjek u Hollywoodu
Shoutout se može dati Howlu, filmu Jamesa Franca iz 2010., koji donosi priču o Ginsbergovom izdavanju zbirke pjesama i suđenju. Iako Franco izgleda dosta mlađe pa i neuvjerljivo kao Ginsberg u doba suđenja za Howl, interpretacijom Howla zaokupi većinu filma, što ga donekle iskupljuje.
No pitanje o ciljanoj publici odgovoreno je prije postavljanja kad se Kristen Stewart i Daniel Radcliffe pojave u ulogama. On the road (Stewart glumi Marylou, Cassadyjevu djevojku) je konačno uprizoren 2012., a godinu poslije dolazi Kill your darlings s mladim Harryjem Potterom. Kao da se Hollywood osjetio pozvanim da zaradi na karikaturi cijelog pokreta pretvarajući ga u puku tinejdžersku boemštinu i carpe diem seksa i droge bez posljedica.
Nešto ozbiljniji je Big Sur, snimljen prema istoimenom romanu Jacka Kerouaca, u kojem je hrpom citata, uključenim moždanim košmarom pjesnika i boljim odabirom glumaca (ili bar njihove dobi) bolje prikazana atmosfera Beata, nasuprot lively bunchu brucoša u Kill your darlings ili pijanim tinejdžerima u On the road, koji kao da omalovažavaju cijeli pokret svodeći ga na barsko/drumsko trkeljanje i filozofiranje.
Pod pretpostavkom iskrenog zanimanja za Beat, više se isplati pogledati njihove originalne uratke i dokumentarce kao što su The Source i Ah Pook is Here koji uključuje snimku Ginsbergova nastupa. Pitanje je možemo li nešto novije očekivati – još 2010. najavljen je Queer, adaptacija Burroughsova romana koju radi Steve Buscemi, a u ulogama bi se trebali pojaviti Guy Pearce, Ben Foster i Kelly MacDonald, no odugovlačilo se zbog Buscemijeva rada na Boardwalk Empireu i više nema glasa o tome.
