Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Film

Filmolista: 5 reprezentativnih filmova japanskog novog vala

03.04.2017. Tin BačunFoto: sadjr.tumblr.com

Kada je val modernizma krenuo u svijetu, nesumnjivo je došao i do Japana, često druge po redu države po broju produciranih filmova. Početkom pedesetih godina počelo je „zlatno doba“ kinematografije, a krajem istog desetljeća javlja se val (ne naročito čvrsto povezanih) autora kojima je definitivno zajednička jedna stvar – odbijanje tradicionalnih konvencija japanskog filma. Val je dobio ime nuberu bagu, odnosno novi val, po uzoru na poznati pokret u Francuskoj koji započinje 1959. izlaskom filma Do posljednjeg daha (A bout de souffle). U filmu Michel (antijunak) umire jer ne igra po „pravilima igre“. Usporedbe radi, iste godine , u Japanu, izlazi Grad ljubavi i nade (Ai to kibo no machi) redatelja Nagise Oshime, priča o „mladiću iz sirotinjskog kvarta koji počini zločine bez ikakve grižnje savjesti, poput Godardovog protagonista“ (Desser, 1988:1).

Samu je povijest pokreta teško svesti na par redova, a možda čak i kartica. Ipak se radi o posve drugačijoj kulturi od one zapadne, kulturi koja posve cijeni kolektivni identitet, poštovanje prema starijima i njihovoj tradiciji, stoga nije iznenađujuće kako je pokret poprimio veću težinu i ponudio potencijalnu radikalnu promjenu mišljenja oko ustaljene strukture japanskog društva. Dakle, ovdje se ne radi samo o buntu novih generacija, već nečemu puno destruktivnijem po pitanju tadašnje tradicionalne paradigme.

Naime, pokret je bio značajan na nekoliko razina – u sferi kulture, u svom političkom kontekstu, i u najužoj interpretaciji, radi se o pobuni nove generacije redatelja protiv onih kanonskih (poput Ozua ili Kurosawe). U uvodu svoje knjige Eros plus Massacre, David Desser navodi kako Novi val japanske kinematografije nije posve istraženo područje, dijelom zbog „zagonetnosti“ orijentalnih krajeva Dalekog istoka, dijelom zbog nedostupnosti velikog broja „novovalovskih“ filmova, ali Desser kao glavni razlog naglašava ipak nevoljkost filmskih stručnjaka da istraže taj fenomen u njegovom punom spektru, s obzirom na to da on nije samo politički traktat, povijesna činjenica, niti estetika nastala kao odgovor onoj prethodnoj, estetika koja koketira s ostalim valovima i stilskim pravcima diljem svijeta. Novi je val japanske kinematografije fenomen puno širi od toga.

Dakako, u tu problematiku ne bi imalo smisla ulaziti u kontekstu liste najzanimljivijih filmova pokreta, ali valjalo je ponuditi barem kratak povijesni pregled.

nuberu bagu

Foto: filmandimage.tumblr.com

Grad ljubavi i nade (Ai to kibo no machi, 1959.)

Surprise, surprise.

Kao jedna od glavnih figura novog vala uvijek se navodi Oshima koji je imao znatan utjecaj na ostatak redatelja, a ostvario je i uspjeh na svjetskoj razini. Na kraju krajeva, većina filmskih historiografa uzima njegov debitantski film za početak pokreta. Studio Shochiku (izuzetno bitan za nuberu bagu) je, tada dvadesetšestogodišnjem asistentu režije, Oshimi dao redateljsku palicu, te mu omogućio stvaranje spominjanog Grada ljubavi i nade.

Radi se o jednosatnom filmu u kojem mladić prevarom dolazi do novaca (za sebe i svoju siromašnu obitelj) – prodaje golubove koji se zatim uvijek vraćaju njemu. Ukratko, dobrostojeća se djevojka zainteresira za njega, te se trudi pomoći mu pronaći posao.

Ovo je film kojim je Oshima započeo svoj interes za prikazivanjem ljudi s margina društva. Nakon Grada ljubavi i nade, uslijedit će njegovi poznatiji filmovi poput Okrutne priče o mladima (Seishun zankoku monogatari, 1960.) ili Noći i magle u Japanu (Nihon no yoru to kiri, 1960.) koji se sastoji od dugih kadrova i elemenata preuzetih iz kazališta.

Inače, prekjučer (31. ožujka) Oshima bi navršio 85 godina.

nuberu bagu

Foto: ozu-teapot.tumblr.com

Osveta je moja (Fukushu suruwa wareniari, 1979.)

Skok 20 godina kasnije, u vrijeme kada se pokret već gasio, na (vjerojatno) drugo po redu najveće ime pokreta.

Shohei Imamura redatelj je čiji je prestiž bio značajan u šezdesetim godinama, a od tada se samo učvrstio (ne samo u Japanu, već i u svijetu).

Osim što je šokirao dokumentarizmom (kasnije ćemo kod Hanija vidjeti odnos Japanaca prema dokumentarizmu) u svojim igranim filmovima, ponekad je šokirao i izborom teme – Osveta je moja (Fukushu suruwa wareniari, 1979.) ekranizirana je stvarna priča o serijskom ubojici koji je harao Japanom šezdesetih, a Grgić (2006:205) kaže kako je Imamura „ovom proslavljenom filmskom verzijom svemu uspio dati odličan pečat drame i dokumentarizma, pretvorivši potencijalno senzacionalističku temu u jedan od ponajboljih i najvažnijih japanskih filmova s kraja sedamdesetih“.

Od ostalih filmova možemo, primjerice, istaknuti Pornograf (Erogoto-shi-tachi yori: Jinrui-gaku nyumon, 1966.) ili Povijest poslijeratnog Japana ispričana od strane gostioničarke (Nippon sengo-shi – Madamu Omboru no seikatsu, 1970.), a isto tako postoji i čitav niz izuzetnih Imamurinih filmova nastalih nakon vala.

nuberu bagu

Foto: some-velvet-morning.tumblr.com

Pakao prve ljubavi (Hatsukoi jigokuhen, 1968.)

Na dokumentarni se film u Japanu nije gledalo naročito blagonaklono u prvoj polovici prošlog stoljeća (a i kasnije). Naime, za Japance, rod je bio „presirov“. Jedina osoba koja se ističe po ranim japanskim dokumentarnim filmovima jest Susumu Hani.

Nakon nekoliko kratkih filmova, 1960. Hani snima svoj debitantski dugometražni film Loši momci (Furyo shonen, 1961.) u kojem miješa dokumentarne i igranofilmske tehnike.

U Hanijevim se filmovima često suprotstavljaju kolektivizam i sloboda, a to se najbolje može vidjeti u igranom filmu Pakao prve ljubavi (Hatsukoi jigokuhen, 1968.) koji prati mlade adolescente koji žele voditi ljubav. Naime, ovo je tragičan film o tinejdžerskom paru i njihovom prvom seksu, koji se zbiva u društvu koje je posve prihvatilo perverziju i dekadenciju. Kao što to inače biva u pokretu, film obiluje eksperimentalnim tehnikama svojstvenim za njega.

nuberu bagu

Foto: shootdatscreen.tumblr.com

Dvostruko samoubojstvo (Shinju ten no amijima, 1969.)

Masahiro Shinoda. Jedan od možda manje poznatih autora čiji je film Dvostruko samoubojstvo Desser izdvojio kao jedan od najreprezentativnijih djela novog vala.

Po jednom od najpoznatijih historiografa koji su se bavili (ili se bave) japanskim filmom, Donaldu Richieju, najbolji je njegov film Blijedi cvijet (Kawaita hana, 1964.), a bavi se obrednim ponašanjem, dovodeći se ponekad u vezu s Mizoguchijevim 47 ronina, no kod Mizoguchija u pitanju je ronin, a kod Shinode je to yakuza.

Kao najuspješniji od autorovih kasnijih filmova definitivno se izdvaja Dvostruko samoubojstvo, inače adaptacija bunraku predstave Chikamatsua koja se uvelike razlikuje od one Mizoguchija ili Masumure, a to se ponajviše vidi u izraženom fatalizmu (ilustriranom samom lutkarskom dramom). Film počinje lutkarskom predstavom, a u jednom trenutku lutke zamjenjuju glumci koji nastavljaju pripovijedati priču. U priči se radi o sukobu dužnosti s jedne, i ljubavi s druge strane, a eksperimentalna priroda i audiovizualna impresivnost filma čine ovaj povratak jednostavnosti i minimalizmu izuzetnim iskustvom.

nuberu bagu

Foto: ozu-teapot.tumblr.com

Eros + Masakr (Erosu purasu gyakusatsu, 1970.)

Film Yoshishigea Yoshide po kojem je spominjana Desserova studija i dobila ime.

Film je možda i najveći (odnosno najreprezentativniji) predstavnik Japanskog novog vala, a dotiče se pitanja (slobodne) ljubavi, seksualnog i političkog oslobođenja, anarhije i veze prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Film se sastoji od dvije paralelne priče, jedne suvremene i jedne smještene u povijest, točnije Taisho period (jedna se priča zrcali u drugoj). Premda je film biografija poznatog japanskog anarhista Sakae Osugija, Yoshida se nije fokusirao na njega kao povijesnu ličnost, već prvenstveno na to kako naš odnos prema sadašnjosti utječe na refleksiju ka budućnosti.

Vizualno atraktivan, poput i ostatka redateljeva opusa, Eros + Masakr vjerojatno je i najzanimljiviji film cijeloga vala.

Ostali autori koje valja izdvojiti: Hiroshi Teshigahara, Seijun Suzuki, Koreyoshi Kurahara, Yasuzo Masumura, Shūji Terayama

Komentari