Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Film

Ziher filmolista: Retro filmovi koji nikad neće izaći iz mode

09.08.2016. Filmska redakcijaFoto: http://nature-of-a-beast.tumblr.com

Neki su filmovi jednostavno “evergreen”, a ova lista (koja je ujedno i kompilacija svih ovogodišnjih filmova iz Ziherove rubrike Retropetak) sadržava upravo takve kultne filmske klasike koji nikad neće izaći iz mode. A blast from the past ponekad je sve što jednom ljetu treba.

Foto: ashvsevildead.tumblr.com

Foto: ashvsevildead.tumblr.com

Evil Dead II

Ako je imitacija najiskreniji oblik laskanja, zasigurno ne postoje sretniji i ponosniji ljudi od autora kultne horor franšize Evil Dead. Nasuprot ozbiljnim horor filmovima koji su se upustili u teoretiziranje zla (The Omen, The Exorcist), Sam Raimi i društvo su prvim filmom iz 1981.godine stvorili mikrokozmos ne-mogu-vjerovati-da-se-penje-na-gornji-kat filmova koji su fokusirani na grupu priglupih i lakomislenih mladih osoba. Tobe Hooper je s Texas Chain Saw Massacre otvorio biznis, a Raimi je putem postao zaposlenik mjeseca. Prvi je dio fokusiran na grupu studenata koji tijekom uvijek popularnog spring breaka odlaze u brda Tennesseeja. Mjesto odmora je izolirana vikendica, u čijem podrumu Ash (Bruce Campbell) i društvo pronalaze Necronomicon Ex Mortis, sumeransku verziju egipatske knjige mrtvih te pripadajuću audio snimku. Budalast kakav jest, Ash odvrti spomenutu snimku s početnim čarolijama koje ubrzo počinju materijalizirati zle demone. Evil Dead II iz 1987. nastavlja taj trend s Ashom kao jedinim preživjelim. Nakon što njegova djevojka Linda (Denise Bixler) postane opsjednuta, primoran je obezglaviti ju lopatom te zakopati u obližnju šumu, što dodatno razljuti zle sile.   (Stjepan Ćulap)

Foto: sosreelthoughts.tumblr.com

Foto: sosreelthoughts.tumblr.com

The Enigma of Kaspar Hauser

Kada je autor ideje Werner Herzog glavom i bradom, simbolika je često upravo vidljiva u samom imenu. The Enigma of Kaspar Hauser posjeduje jedan mistificirani kontekst, ali on se ne može odvojiti od svoje početne, denotativne razine. Zapitamo li se tko je Kaspar Hauser, originalan njemački naslov savršeno postavlja početnu točku rasprave: Jeder für sich und Gott gegen alle (Svaki čovjek za sebe i Bog protiv svih). Kaspar Hauser je misteriozni muškarac koji se u svibnju 1828.godine pojavio na ulicama njemačkog grada Nurnberga. Šutljivi je Kaspar, koji je imao očiglednih problema s hodanjem, u jednoj ruci nosio pismo od, navodno, svoje majke u kojem je istaknuto mjesto te datum njegova rođenja, a u drugoj Bibliju. Nakon što ga udomi, seoska ga obitelj odluči proslijediti cirkusu kao atrakciju, usprkos njegovim konstantnim ponavljanjem iste rečenice: Želim biti konjanik kao i moj otac. (Stjepan Ćulap)

Foto: dustinweaver.tumblr.com

Foto: dustinweaver.tumblr.com

Blood Simple 

Postoje redatelji koji su obilježili, odnosno sačuvali američki film kroz posljednjih dvadesetak godina. To su sigurno Quentin Tarantino, Paul Thomas Anderson, Richard Linklater ili stariji autori u novom ruhu kao Woody Allen, Martin Scorsese i Steven Spielberg, ali ipak najviše zasluga pripada trenutno najpoznatijem filmskom dvojcu – braći Joelu i Ethanu Coenu. Njih dvojica su u tridesetak godina karijere zajedničkim snagama realizirali sedamnaest filmova, ali cjelokupni opus im je doista šarolik. Iako su danas poznati prvenstveno po svojim crnohumornim kriminalističkim dramama, kao što su Fargo ili The Big Lebowski, braća Coen svoju karijeru započeli su sjajnim neo-noir trilerom Blood Simple 1984. godine. lood Simple priča je o ljubomornom mužu, antipatičnom vlasniku opskurnog bara (Dan Hedaya), koji angažira privatnog detektiva (M. Emmet Walsh) kako bi pratio njegovu nevjernu ženu (Frances McDormand). Što se same radnje tiče, podosta je inspirirana klasičnim noir filmom, mnogo revolvera, neočekivanih obrata, vožnje autima, preljuba i veliki finale koji samo nevjernu ženu ostavlja na životu. (Borna Zidarić)

Foto: dragonwantsabite.tumblr.com

Foto: dragonwantsabite.tumblr.com

Ghost Dog: The Way of the Samurai

Prije tridesetak godina američki je redatelj Jim Jarmusch sa svoja dva ostvarenja, Stranger Than ParadiseDown by Law, zauvijek promijenio američki nezavisni film. Mnogo je njegovih zaštitnih znakova, ali naglasak je uvijek bio na zanimljivim, pomalo karikaturiziranim likovima koji mnogo vremena provode ili u tišini ili slušajući glazbu. Upravo takav lik je i Ghost Dog – afroamerički plaćeni ubojica koji se obračunava sa skupinom mafijaša. ako nikada nije bio ljubitelj žanrovskog filma, Jarmusch se u ovom slučaju odlučio na mali eksperiment. Kako priča o usamljenom plaćenom ubojici ne bi izgledala kao svaka druga, u filmu su prisutni elementi japanskih samurajskih priča, ali i klasičnog američkog gangsterskog filma. Također, ovaj svestrani redatelj volio je u svoje radove ubaciti neku glazbenu temu, određeni žanr glazbe koji bi produbio svakog od njegovih glavnih likova. U slučaju Ghost Doga, riječ je o hip hop glazbi, a za film ju je izabrao i djelomično izvodio poznati reper RZA, jedan od utemeljitelja kultne američke grupe Wu-Tang Clan. (Borna Zidarić)

Foto: wormol.tumblr.com

Foto: wormol.tumblr.com

Paths of Glory

Stanley Kubrick jedan je od najvećih redatelja svih vremena, a Paths of Glory (1957.) film kojim se pridružio velikim imenima poput Kurosawe, Bergmana, Langa ili Forda. Roger Ebert spomenuo je Truffautovu tvrdnju kako je nemoguće napraviti antiratni film, jer akcija govori sama za sebe, ali da zasigurno nije zamišljao Paths of Glory kada je to rekao. Glavnog lika, protagonista radnje, pukovnika Daxa utjelovljuje Kirk Douglas (koji se, opet, nije mogao suzdržati, a da ne pokaže goli torzo). Dax je idealist s jedne strane dok je s druge karika u velikom hijerarhijskom lancu i mora slušati nadređene. Čovjek od principa koji se nađe u problemu kada zaprimi naredbe kojima se upravo ti principi protive. Borba ne samo da prožima makrostrukturu filma, već se nalazi i unutar Francuske vojske, ali i unutar glavnog, kompleksnog lika. Prvi svjetski rat kroz prizmu Paths of Gloryja nije isključivo Prvi svjetski rat, već svi ratovi, kako prošli, tako i budući. (Tin Bačun)

Foto: ybiy.tumblr.com

Foto: ybiy.tumblr.com

Stop Making Sense

Prosinac je 1983. godine. Američka grupa Talking Heads upravo promovira svoj peti studijski album naziva Speaking in Tongues. Vrhunac vlastite kreativnosti odlučili su zabilježiti i na filmski zapis prilikom trodnevne svirke u holivudskom kazalištu Pantages. Nismo htjeli nikakva sranja, klišeje ni krupne planove prstiju dok izvode solo na gitari. Htjeli smo kameru koja oklijeva kako biste se upoznali s glazbenicima, riječi su bubnjara Chrisa Frantza koje su ih spojile s tada 39-godišnjim redateljem i njihovim dugogodišnjim obožavateljem – Jonathanom Demmeom. Prvi na pozornicu dolazi David Byrne, koji sa sobom nosi kazetofon i akustičnu gitaru. Pjesma je Psycho Killer, a Byrne pjevajući Je me lance vers la gloire (Headlong I go towards the glory) nakratko postaje štrkljavi visoki prorok. Plodonosna se vizija pokazala istinitom: Talking Headsi, bend koji u cijelom kompletu nije snimio ništa novo već 25 godina, i dalje su nepresušan glazbeni izvor, a Jonathan Demme devet godina kasnije dobiva Oscara za najboljeg redatelja. (Stjepan Ćulap)

Foto: facebook.com/Rosemarys-Baby

Foto: facebook.com/Rosemarys-Baby

Rosemary’s Baby

početkom 60-ih i Psychom Alfreda Hitchcocka počelo je razdoblje izuzetno kvalitetnih i inovativnih horor filmova. Neki od filmova govorili su o nadnaravnim moćima, vanzemaljcima, demonima, ali dugo godina najpopularnije horor priče, i to ne samo na filmu, bile su one s gotičkim elementima. Priče u kojima se pojavljuju razna mitska bića, od vještica, vampira do Sotone glavom i bradom, tjerale su strah u kosti ljudima diljem svijeta. Pa se tako Sotona u malo modernijem izdanju pojavljuje u filmu Romana Polanskog, Rosemary’s Baby iz 1968. godine, nastalom prema istoimenoj knjizi Ire Levinea. Radnja je smještena u tipičan gradski apartman kao i u druga dva Polanskova filma strave, Repulsion i The Tenant. Smještanje događanja u vaše i naše susjedstvo, stanove u samim centrima svjetskih metropola, pokazalo se kao pravi potez. Iz vrlo jednostavnog razloga, mnogo ljudi živi u stanovima i rijetko tko se može pohvaliti da zna što se točno događa unutar četiri zida njegovih prvih susjeda, a naročito ako živite u centru New Yorka kao junaci ovoga filma. Radnja nije odveć komplicirana, Rosemary (Mia Farrow) i Guy Woodhouse (John Cassavetes) useljavaju u novi apartman i ubrzo nakon toga upoznaju svoje prve susjede, izuzetno ljubazni, ali na neki način sablasni, stariji bračni par Romana (Sidney Blackmer) i Minnie (Ruth Gordon) Castavet. Kako vrijeme prolazi, otkriva se da su ljubazni susjedi zapravo članovi sotonističkog kulta. (Borna Zidarić)

Foto: godlike51.tumblr.com

Foto: godlike51.tumblr.com

A Fish Called Wanda

A Fish Called Wanda je tematski jedinstven primjerak komedije. Tijekom prikazivanja ovog filma 1989. godine, jedan je nesretni danski audiolog Ole Bentzen doslovno preminuo od smijeha. Prilikom gledanja, prisjetio se jednog osobnog iskustva te se toliko smijao da mu je srce mjerilo između 250 i 500 otkucaja u minuti. Potom je nastupio srčani udar i moderna skandinavska legenda je rođena. Recept za solidnu, kvalitetnu komediju leži u idealu koji nalaže da likovi sami po sebi nisu duhoviti, već ih problemi oko njih i njihova nemogućnost rješavanja istih čine komičnima. Također, recept postaje bogatiji ako mu dodate jednog majstora komedije situacije kao što je John Cleese, koji je proveo više od pet godina pišući donekle vulgaran, ali briljantan suptilni scenarij s karakterno izrazito bogatim i ekscentričnim likovima. (Stjepan Ćulap)

Foto: tumblr.com

Foto: tumblr.com

The Cook, the Thief, His Wife & Her Lover

Kao što bijelo ne može postojati bez crnog, yang bez yina te svjetlost bez mraka, tako i svaka umjetnost ne može preživjeti bez suprotnih, ali komplementarnih sila koje stvaraju potpun sistem čiji se pojedini aspekti manifestiraju snažnije ako su direktno suprotstavljeni svojim suprotnostima.Yang filmske umjetnosti se sastoji od direktnih, tradicionalnih elemenata koji uključuju klasičan narativ, od uvoda i zapleta do raspleta i konkluzije, čiji je glavni cilj zabaviti gledatelja i pružiti mu određeno zadovoljstvo. Yin filmske umjetnosti je uzeo maha tijekom 60-ih i 70-ih godina 20.stoljeća kada se, preko Lyncha, Godarda iBergmana, javila nova post-modernistička struja koja je uvela jedan neobičan, sado-mazohistički koncept koji provocira gledatelja, ali ga i poziva na zajedničko stvaranje značenja produkta. Spomenuti je koncept je vidljiv i u samom nazivu filma koji ne pruža uobičajenu zadovoljštinu svojim imenom (kao primjerice Romeo i Julija,Tango i Cash, Thelma i Louise). Postoji li veća provokacija u suvremenom filmskom svijetu u kojem publika odlučuje koji će film gledati na osnovi naslova? Sadističke fantazije ovdje tek počinju. Glavni motor koji ih pokreće je ”The Thief” – Albert Spica (Michael Gambon), jedan od najodvratnijih negativaca ikad viđenih na filmskom ekranu. On je glasan i nepodnošljiv kriminalac, okružen sitnim lopovima, koji konstantno iskazuje verbalno i fizičko nasilje prema ljudima oko njega, a samim time i prema filmskoj publici… (Stjepan Ćulap)

Foto: facebook.com/ Stand by Me

Foto: facebook.com/ Stand by Me

Stand by Me

Kada je riječ o Stephenu Kingu, velikom dijelu ljubitelja književnosti i filma prvo će pasti na pamet njegov rad na horor klasicima kao što su Carrie, Misery, The Shining ili It. Ipak, ono što njega odvaja od ostalih, tematski sličnih pisaca jest fantastična kameleonska sposobnost pomoću koje je jednako fascinantno mogao stvarati priče i o svakodnevnim i bazičnim elementima ljudskosti. Tu je dubinu osjetio i Rob Reiner, koji je prije 30 godina preuzeo redateljsku palicu filma Stand by Me, rađenog prema predlošku Kingovog romana The Body. Iako su protagonisti četiri 12-godišnjaka, Stand by Me je iznimno zrela priča o tom famoznom vakuumu između djetinjstva i odrasle dobi zvanom punoljetnost. Godina je 1959.; četiri dječaka pješače po tračnicama u potrazi za mrtvim tijelom njihovog školskog kolege koji je nedavno nestao. Dječja znatiželja nadilazi sve granice, pa čak i one koje dijele svjetove živih i mrtvih.

Komentari