Filmovi zbog kojih se Notebook čini kao prazna romansa
Prije nego što se ponadate da ste našli listu filmova zbog kojih će Titanic potonuti u vašem boravku u moru suza, moram Vam objasniti zašto to nije namjera ovog popisa. Poveznica između navedenih filmova jest da sežu puno dublje u psihološku karakterizaciju svojih likova te prate odnose između individualaca s punom težinom ljudske kompleksnosti. Nakon njih, ne samo da ćete se naći u razmišljanju o vlastitim nagonima, već i o vezama koje ostvarujete s drugim ljudima. Ovdje nema suludih neostvarivih romantičnih baljezganja. Ovdje znate da je priča moguća jer su likovi koji ju kreiraju dovoljno posebni da bude uvjerljiva. Nema magičnih rješenja i pustih izjava ljubavi. Sve je vrlo surovo i ‘stvarno’. Ove priče nisu nastale na ljudskim vrlinama, već manama.
Irréversible (2002), Gaspar Noé
Čudno je da ovu listu započinjem ljubavnom pričom koja nije atipična sama po sebi i time mimoilazim svrhu same liste, ali film to opravdava. Slijedi kronološku liniju događaja, no čini to unatrag te vas ostavlja u stanju šoka tijekom iznimno naturalističnih i sirovih scena. Te su scene ono što priču čini posebnom, jer nema nikakvog filtera u događajima proizašlim iz odnosa likova međusobno i nepredvidljivih okolnosti, kao ni cenzure brutalnosti koja vam se odvija pred očima. Preispitivanje odnosa ljubavi i moralnosti je neizbježno. Ovaj film svojim izričajem mijenja pogled na film kao umjetnost, stoga – moja najdublja preporuka.
Bitter Moon (1992), Roman Polanski
Ljubavna priča koja je toliko kriva da je zapravo jedna od najboljih ljubavnih priča kojima sam ikada nazočila. Svjedoči opsesivnosti i ranjivosti koje se javljaju u vezama čija je glavna osobina bila strast koja se, nažalost, s vremenom istroši. Lik Mimi je lik kojeg se ne zaboravlja, bez obzira na to što joj znanca glumi Hugh Grant. Jedan dobronamjeran savjet; ukoliko pokušavate preboljeti bivšega/bivšu, malo pričekajte s gledanjem ovog filma.
La Vénus à la fourrure (2013), Roman Polanski
Audicija za ulogu u predstavi postepeno dobiva neku apstraktniju dimenziju i brišu se granice u glumi. Emmanuelle Seigner, koja je imala glavnu ulogu i u prethodnom filmu, jedina je glumica koju uopće mogu zamisliti da igra takav lik s tolikom uvjerljivošću. Istraživanje mazohističkih sklonosti na indirektan način, igrajući se s granicama stvarnog i fiktivnog uz nezaobilaznu povezanost likova, čini okvir neke malo apstraktnije ‘ljubavne priče’. Ljubitelji ’50 shades of Gray’, upoznajte dvoje kompleksnih likova čiji postupci uistinu i imaju smisla.
Il portiere di notte (1974), Liliana Cavani
Film s izraženom umjetničkom sklonošću, sadomazohistički odnos bivšeg nacističkog oficira i zatočenice u novim uvjetima. Vrhunska izvedba glumačkog dvojca Charlotte Rampling i Dirka Bogardea bila je nužna za stvaranje ovog djela s nekoliko scenarističkih rupa i zanimljivih redateljskih poteza, djelom vrijednim gledanja i analiziranja.
Ultimo tango a Parigi, (1972), Bernardo Bertolucci
Film je uzrokovao nekoliko skandala svojim emitiranjem i dobio reputaciju po kojoj se i danas prepoznaje. Glavne uloge tumače Marlon Brando i Maria Schneider, dok Bertolucci drži redateljsku palicu i stvara film bez naporne patetike, s dovoljno ekspresivnosti, ali i implicitnosti da zadrži pažnju te zaintrigira um. Ljubavna priča koja počinje i završava na bezimenoj tjelesnoj strasti, ali i osobnim individualnim krajevima putovanja kroz teška poglavlja u životu.
Fish Tank, (2009), Andrea Arnold
Koliko komplicirani obiteljski odnosi mogu biti kada se majka i kći natječu oko muškarca (Michael Fassbender), koji još k tome čuva prilično veliku tajnu? Prilično. Odnos između 15-godišnje Mie (Katie Jarvis) i maminog dečka Connora (Michael Fassbender) okvir je za brojna druga pitanja o životnim teškoćama koja izviru iz priče.
Henry & June (1990), Philip Kaufman
Film, nastao prema dnevnicima Anais Nin, nudi zanimljivu interpretaciju odnosa Henryja i June Miller te same Anais Nin. Tip odnosa može se usporediti s onima u uratku Woodyja Allena “Vicky Christina Barcelona”. Tri artistički nastrojena lika, strastvena po prirodi, nađu se u trokutu koji nije bijeg iz stvarnosti već nešto što je ishod nečije osobnosti. U prilog ide i dobra kemija između Ume Thurman i Marie de Medeiros.
Nymphomaniac (2013), Lars von Trier
Glavno polazište djela je snažan ženski lik s iznimno kompleksnom psihološkom karakterizacijom koja je okosnica ljubavnih zbivanja koja se izmjenjuju kroz dva dijela filma. Unutar vrtloga događaja može se razabrati jedna izraženija ljubavna priča u kojoj nema ništa uobičajeno osim tipičnih emocija i impulsa – zaljubljenosti, posesivnosti, ljubomore, zlovolje, osvete – zapravo, čitavog dijapazona.
La piel que habito (2011) , Pedro Almodóvar
Prvenstveno triler, zatim drama, a onda možda nekome noćna mora, film u kojem se ljubav i lucidnost isprepliću do stvaranja monstruoznog djela. Bez ikakve nevinosti, u jednosmjernoj ljubavi (ako je taj splet emocija moguće tako karakterizirati; možda bi bilo sigurnije reći u nizu posljedica izazvanih nekoć postojećom ljubavi), dolazi do besmislenih događaja na granici sa SF žanrom. Ako vam ikada ponestane tema za kavom, moći ćete se izvući iz neugodne tišine prepričavajući višeslojnu radnju ovog filma ponovno prolazeći kroz svu zbunjenost osjećaja i oduševljenje tim tipom domišljatosti scenarista. Možda ste pokušavali sačuvati sjećanje na voljenu osobu, ali nikada ovako.
Navest ću još nekoliko filmova za koje vjerujem da nije potrebna neka posebna preporuka već samo podsjećanje na njihovo postojanje: Brokeback mountain (2005), The Hours (2002), Candy (2006), Little Children (2006), Closer (2004).
