Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Film

Filmski vremeplov: Andrei Rublev kao arhetip umjetnika (A. Tarkovsky)

13.01.2016. Dario DunatovFoto: afwriting.tumblr.com

Simboli u umjetnosti često predstavljaju centralnu točku nekog umjetničkog djela, poput one u koju zabijamo iglu šestara kada radimo kružnicu i bez koje kružnica ne postoji. Oni ponekad nadrastaju djelo, pa u kolektivnoj svijesti postaju sinonim za određene osobe, pojave i sudbine. Poznati primjer simbola u književnosti je pijetao iz djela Pukovniku nema tko da piše, Gabriela Garcie Marqueza. Legenda kaže da je sin tog velikog pisca i nobelovca dobio zadatak da u eseju obradi simbol pijetla u romanu svoga oca. Profesor je od njega zahtijevao standardnu proceduru koja uključuje iščitavanje postojeće literature na tu temu i izvlačenje argumentiranog zaključka. Ipak, Marquez mlađi odlučio je dobiti odgovor na to pitanje kraćim putem. Pitao je autora, svog oca, što predstavlja simbol pijetla u njegovom romanu. Veliki Marquez samo je odgovorio: ništa, pijetao je samo pijetao.

Autor nekog drugog djela čitateljima i gledateljima ne mora predstaviti simbol koji će biti jednoznačan ili jednostavan za interpretaciju. Na taj način će svom djelu produžiti trajanje, barem onoliko dugo dok se ne iscrpe teorije koje će ga analizirati. Autori preko simbola najčešće nastoje prenijeti poruku koju drugačije ne bi mogli ili bi mogli, ali bi ona onda bila slabija, mekša i ograničenog roka trajanja. Andrei Tarkovsky je sigurno jedan od najvećih filmskih redatelja svih vremena. Ingmar Bergman jednom je rekao da ako film nije dokument nego san, onda je „Tarkovsky najveći od nas“. Film ponekad zaista nije narativan, logičan i predvidljiv, u njemu često vrijede zakoni nesvjesnog, a Tarkovsky se tim jezikom simbola, koji je jezik bez jezika, služio kao da je njegov.

Foto: afwriting.tumblr.com

Foto: afwriting.tumblr.com

Možda i najbolji film ovog velikana je Andrei Rublev, o ruskom slikaru ikona koji je živio u petnaestom stoljeću i svjedočio ratnim i religioznim previranjima u tom turbulentnom razdoblju Rusije, nastojeći ih izmiriti s osobnim psihičkim nemirima tako bliskim svakom umjetniku koji stvara pod okriljem crne noći duše. Film funkcionira kao biografski prikaz lika, djela i okolnosti u kojima je živio i radio ovaj genijalni slikar, ali istovremeno, preko njegovih leđa, film priča arhetipsku priču o pozivu umjetnika kroz povijest, njegovim snovima, nadama, teškoćama na putu koji je istovremeno njegova inspiracija, hrana i pretplata na smrt.

Film počinje prikazom kolektivne težnje čovječanstva starog vremena za letom, osvajanjem neba kao simbolom svladavanja ljudskih ograničenja, onih bioloških i društvenih, kako bi se približili bogovima koji nas kažnjavaju. Zar to nije uloga umjetnosti? Ukazati na dosege, nadići ih, kritizirati, biti ispred i provocirati, uznemiravati i uzdizati? Ukazati na neku drugu stvarnost koju iz snova pokušavamo dohvatiti i realizirati prije nego padnemo, probudimo se sa spremnošću da svoj naum materijaliziramo u stvarnosti.

Vrijeme uvijek stoji i ništa nije novo pod kapom nebeskom, pa nam ocean vremena često izgleda kao rijeka koja će nam donijeti nešto novo, ali poput Rubleva i danas svjedočimo ratu, smrti i mržnji, dok Bog, glavni lik njegovih freski ili ne postoji ili ne mari za nas. Kakav god umjetnik bio, djelo je ono što ga određuje i omeđuje, a odnos prema djelu je nalik onom prema ljubavi, koja se brani životom. To su umjetnici po pozivu i talentu, a vrijeme je njihov posljednji i jedini sud. Ako niste sigurni je li neki film dobar ili loš, pogledajte ga ponovno, dajte mu vremena. Film Andrei Rublev zbog simbolične snage koju u sebi sadrži, i koju desetljećima kasnije još uvijek posjeduje, prevladava test vremena, bivajući prihvaćen ne samo po kriteriju prihvata od prve sljedeće generacije, već bivajući danas jednako aktualnim kao i prije. Ako je pijetao samo pijetao, Andrei Rublev više nikad neće biti samo Andrei Rublev.

Foto: josefksays.tumblr.com

Foto: josefksays.tumblr.com

Film je podijeljen na poglavlja, ali drugim dijelom filma dominira simbol koji smještam u centralan odnos preko kojeg se razumije položaj i uloga umjetnika. To je simbol zvona. U tom trenutku, lik Rubleva prepušta palicu glavnog lika Borisu, malom dječaku, majstoru kojem je otac pred smrt prenio znanja kako bi postao novi graditelj zvona. Simbol zvona i njegove gradnje mnogo je širi, pa čak i od samog odnosa umjetnika i njegovog djela. Za izgradnju djela potrebna je suradnja, predanost, zanatsko znanje, požrtvovnost i vjera da će ono jednog dana zazvoniti. Zvono je rad i simbol rada, a kad je dovršen, slijedi tišina i nada u prekid te tišine zvukom prvog udarca, zatim zvonjavom. A jednom kad se i taj zvuk čuje, slijedi sumnja je li dovoljno glasno, melodično, dopire li do pravih ljudi, mijenja li njihov život. Ako je pijetao samo pijetao, kako kaže Marquez, zvono nikad neće biti samo zvono.

Aktualizirajmo malo ovaj simbol. Isto to zvono, manje ili veće, gradi se svakog trenutka na raznim dijelovima svijeta dok čitate ovaj članak. Zvono gradi onaj koji upisuje akademiju, slikar koji kupuje boju, filmaš koji mjesecima štedi kako bi kupio bolju opremu, dramaturg kada kuha kavu i oštri olovku, glumac kad stane pred otipkani tekst po prvi put… svi oni u svetoj strepnji grade svoje neko zvono koje kao da ne postoji ako jednog dana ne zazvoni, a svi se nadaju da će zazvoniti i tako opravdati ulaganja i žrtvu, ispuniti poziv i izravnati balans zanatskog i umjetničkog. To je trenutak kad se zvono zanjiše poput klatna jer je pušteno u svijet. Oči se zatvore, a uši iščekuju zvuk koji se ponekad pojavi, a ponekad ne.

Foto: afwriting.tumblr.com

Foto: afwriting.tumblr.com

Mnogi su gradili zvono, ali ono zazvoni tek nekolicini i tu se krije tragična sudbina umjetnika. Ponekad je zvono nepravedno jer ga zanjiše snažni vjetar. Često odluka o uspjehu ovisi o trenutnom dojmu nekog umjetničkog žirija, trendu ili sreći. Odluka je prečesto u kategoriji slobodnog sudačkog uvjerenja koje u jednom trenutku hladno presuđuje autorovom opusu. U ruletu nagrada Zvizdan je tako dobio od žirija Un Certain Regard, što mu je posljedično predodredilo uspjeh u kinodvoranama, a vrijeme će pokazati, i otvorilo vrata za buduće projekte, kako samom autoru, tako i drugim domaćim filmovima. Moglo je biti i drugačije i onda bi se karte drugačije podijelile. Na ovu nesigurnost i nestalnost treba uvijek računati kad se na svoja leđa preuzme teret umjetnika. Ako prvi puta zvono ne zazvoni, možda će drugi, treći ili petnaesti. Važno je slijediti svoj poziv. Život Andrei Rubleva priča je o svakom onom kojeg životni put uvijek vraća na isti kolosijek, na umjetnički poziv, koliko god mu on nastojao umači. Podcjenjivanje sebe u umjetničkom pozivu je grijeh. Poziv, ako je istinski i dubok, treba slijediti pod svaku cijenu, a odgovor na Hemingvejevsko pitanje kome zvono zvoni uvijek mora biti, bez lažne skromnosti, sa zdravom vjerom u sebe – zvoni meni!

Komentari