Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Film

Filmski vremeplov: Antonionijeva trilogija o otuđenim ljudima na rubu ništavila

10.05.2017. Dario DunatovFoto: criterioncollection.tumblr.com

Brojka tri duboko je ukorijenjena u kolektivnoj svijesti čovječanstva, pogotovo u kršćanstvu gdje je Bog jedinstvo tri osobe (Sveto trojstvo) koje čine Otac, Sin i Duh sveti. Također, Isusa su nakon rođenja posjetila tri kralja, a nakon smrti uskrsnuo je treći dan. Ako se okrenemo istoku, važnost brojke tri nalazimo i u hinduizmu. Trimurti je hinduistički koncept stvaranja, ujedinjavanja i razaranja koji se predstavlja likovima Brahme, Višnua i Šive. Matematički, tri je prvi neparan prost broj, a u školi učimo o tri dimenzije; duljini, širini i visini. Međutim, spomenimo još jednu važnu stvar vezanu uz broj tri, a to je razmatranje Pitagore koji je broj tri nazvao brojem dovršenosti, jer ima svoj početak, sredinu i kraj. Možda se u tome krije tajna njegovog sklada koji se ogleda i u filmskom mediju.

Filmovi gravitiraju trilogijama

Naslanjajući se na Pitagorino mišljenje, možemo zaključiti kako je forma trilogije u filmskom mediju zahvalna upravo zbog svog kružnog, dovršenog karaktera. Pojednostavljeno rečeno, prvi film je kao uvod, upoznavanje s materijom, drugi razvoj, a treći klimaks i zaokruživanje priče. Iako su trilogije najučestalija forma kada su u pitanju filmski nastavci, duologije nisu rijetkost i među njima se kriju istinska remek-djela poput Jean de Florette i Manon des sources Claudea Berrija iz 1986. godine ili dva nastavka brazilskog klasika Tropa de elite. Filmovi s više od tri nastavka također nisu rijetkost, a razlozi brojnosti njihovih nastavaka prvenstveno su ekonomske naravi. Ipak, trilogije prevladavaju, pamte se i uspoređuju, oko kvalitete nastavaka se polemizira, a gledanje poprima ritualni okvir s velikim brojem fanova.

Možda najpoznatija trilogija u filmskoj umjetnosti je The Godfather, koja i danas izaziva diskusije o tome koji je dio bolji: prvi ili drugi i je li bio potreban treći. Spomenimo još neke, npr. Kieslowskog s kultnom trilogijom boja Trois couleurs: Bleu, Blanc i Rouge koje pamtimo po sjajnoj glazbi, uvjerljivoj glumi, briljantnoj kameri i složenom scenariju, zatim The Pusher trilogiju Nicolasa Windinga Refna, niz sjajnih filmova o danskom kriminalnom podzemlju, pa megapopularna The Lord of the Rings trilogija nastala po književnim predlošcima iz nevjerojatnog uma J.R.R. Tolkiena, kao i The Hobbit koji je možda nepotrebno prilagođen formi trilogije, a imamo i obožavanu Back to the Future trilogiju Roberta Zemeckisa, te brojne druge čiju bi analizu, kao i samo nabrajanje, zahtijevao neki novi, mnogo duži članak.

Foto: quatrocentosgolpes.tumblr.com

Trilogija modernističkog genija koji je nosio ime Michelangelo

Filmofili i filmski entuzijasti talijansku kinematografiju mogu otkrivati iz više uglova. Prvi i najčešći smjer vezan je uz ime velikog Federica Fellinija, njegovih filmskih bravura, ali i kolorita njegovih filmova bliskih mediteranskom podneblju. Druga moguća staza za upoznavanje talijanske kinematografije je preko sjajnih filmova talijanskog neorealizma, ostvarenja Ladri di biciclette i drugih filmova Vittoria de Sice poput Umberto D. ili recimo Sciuscia. Također, tu su nezaobilazna imena Roberta Rossellinija, Luchina Viscontija i mnogih drugih. S koje god strane krenuli proučavati ovu zahvalnu i prebogatu kinematografiju, ovaj filmski rudnik zlata negdje u zaklonjenom dijelu krije ime do kojeg ostala neizbježno vode, ono velikog majstora Michelangela Antonionija.

Iako poznat po sjajnom filmu Blow-up, koji se okitio Zlatnom palmom na festivalu u Cannesu, suradnji s Jackom Nicholsonom na Professione: reporter, hipijevskom Zabriskie Point izmrcvarenom od strane američkih producenata i brojnim drugim filmovima, kraljevsko mjesto u Antonionijevoj filmografiji ostavljeno je za legendarnu trilogiju L`Avventura (1960.), La notte (1961.) i L`eclisse (1962.).

Na prvi pogled radi se o tri maestralna filma u kojima se pojavljuje Antonionijeva muza Monica Vitti, te niz izvanrednih glumačkih imena poput Jeanne Moreau, Marcello Mastroianni, Alain Delon, Lea Massari i Gabriele Ferzetti, ali ova trilogija je mnogo više od toga: ona je ezoterični i egzistencijalistički ogled o skrivenim silama koje upravljaju sudbinama otuđenih ljudi.

L`Avventura

Martin Scorsese je za prvi film ove trilogije kazao kako mu je pružio najdublji filmski šok. U filmu L`Avventura vidljive su jasne odrednice velikog Antonionija primjetne kod spomenute trilogije: igranje narativnom linijom, korištenje dugih kadrova, fokusiranje na psihička stanja otuđenih pojedinaca više klase i rušenje klasičnih filmskih pravila. Radnja filma L`Avventura je jednostavna: nakon plovidbe mediteranskim morem i iskrcavanja na otoku, jedna od putnica malog brodića nestaje i taj neobjašnjivi misteriozni događaj proizvodi vakuum koji neponovljivo utječe na sudbine onih koji su ostali i koji se moraju nositi s tom prazninom i svojim moralnim dilemama.

Istražujući razum, moralni kod, te gubitak snage i vjere u intelektualne i emotivne dosege čovjeka, Antonioni je u filozofskom smislu sedmoj umjetnosti dao neke nove koordinate, a u estetskom nametnuo drugačija pravila držeći se naizgled jedinog načela da zadrži enigmatičnost i zakrabulji stvarnost igrajući se pritom i formom. U prvom filmu ove neponovljive trilogije iskristalizirao je i prepoznatljiv vizualni stil koji stvara ugodnu, meditativnu atmosferu koja zahtijeva strpljivog gledatelja voljnog da se intelektualno i emotivno angažira.

Foto: somethingsomethingviverwoods.tumblr.com

La notte

Po Orsonu Wellesu La notte je najbolji film ove trilogije, a spomenimo kako je iste komplimente sačuvao i za glavnu glumicu Jeanne Moreau koju je smatrao jednom od najvećih uopće. Kao što mu ime kaže, drugi film ove trilogije odvija se u jednom danu, preciznije u jednoj noći, obuhvaćajući u njoj krug života i mikrokozmos jedne ljubavne veze koja odumire. Fantastični scenarij koji plete priču o dvjema igrama – vanjskoj između života i smrti i unutrašnjoj između ljubavi i nestanka iste – kostur je oko kojeg se vrti ovaj možda najsnažniji film Antonionijeve trilogije.

Malo koji film je zagrebao tako duboko u narav ljudskog pada i otuđenost pojedinaca koji zaboravljaju sebe, zanemaruju ljubav i unesrećuju jedni druge. Prepun pamtljivih scena, ovaj film po završetku ostavlja gledatelje širokih očiju priređujući dramu neusporedivu s nekim drugim filmskim ostvarenjem. Veliki Mastroianni, te sjajna Moreau na svojim leđima iznose krah jedne veze, ali i mnogo širi pad, koji je ljudski i kojem se ne vidi korijena, ali ni kraja.

L`eclisse

Uz turbulentne međuljudske odnose među likovima Antonioni u posljednjem filmu trilogije, L`eclisse, unosi element burze, svojevrsnog hrama modernog tržišta. Dovodeći apsurd otuđenja glavnih likova, koje ovom prilikom utjelovljuju Monica Vitti i Alain Delon, do vrhunca, Antonioni ih vrti oko ovog kapitalističkog ruleta s kojim zarađuju mnogi, ali u životnom smislu gube svi. Sa svojom frenetičnošću, bukom, kolapsima i brzim dizanjima, gotovo da ne postoji snažniji simbol dehumanizacije čovječanstva od burze. Njega Antonioni vješto koristi i u prvom dijelu filma pruža nevjerojatno ritmički uigrane obrasce mehaničkog ljudskog ponašanja oko brojeva koji život znače. Vrijedi spomenuti kako je u ovom filmu burza prikazana mnogo dinamičnije i uvjerljivije nego u nekim razvikanijim filmovima koji se bave tim fenomenom poput filma Wall Street.

U fokusu filma L`eclisse je ljubavna veza koja je prije svog početka osuđena na propast, nagrižena materijalističkom prirodom čovjeka i otuđenjem u grabežljivom svijetu. Upravo zato je Antonionijev simbol burze pogodak i prigodna os oko koje se vrti ljudska nesreća pogurnuta novcem koji ostaje nevidljiva i neopipljiva sila koja upravlja otuđenim i odljuđenim marionetama nesigurnim i nespremnim za ljubav.

Foto: rosevel.tumblr.com

Trilogija o ljudskom padu na čijem dnu se možda nalazi nada

Teško je ne primijetiti kako filmovi ove enigmatične trilogije nose u sebi upozorenje koje su izrekli mnogi društveni teoretičari. Promišljajući o njima zaista djeluju intonirani humanizmom sociologa Frankfurtske škole Ericha Fromma, inspirirani njegovim tezama o otuđenom čovjeku preusmjerenom na imanje umjesto na bivanje, onom koji se osjeća „kao kod kuće“ u bolesnom društvu zgrtalačkog karaktera nesposobnom za ljubav. Teze su to koje je iznio u svojim sjajnim knjigama Zdravo društvo, Imati ili biti i drugim.

Likovi u filmu mahom su iz više klase, imućnijeg su statusa, pa monotonu svakodnevicu anesteziraju zabavama, izletima, avanturama koje predstavljaju male doze droge koje bi trebale ispuniti vakuum njihovih siromašnih života, no u tome ne uspijevaju. Ovi filmovi pružaju i svojevrsni pogled u ispraznost materijalizma i dehumanizaciju. Ipak, ništavilo u filmskom mediju nikada nije izgledalo tako mistično, privlačno i poetično.

Michelangelo Antonioni umro je 30. srpnja 2007. godine, istog dana kada i jedna druga filmska veličina – Ingmar Bergman – s kojim je otišao na vječnu avanturu istraživanja svijeta skrivenog iza lica stvarnosti kojeg su za života pokušavali dohvatiti objektivom kamere.

Komentari