Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Film

Filmski vremeplov – Jean-Luc Godard: Radikalna kritička strategija senzibilnog umjetnika

17.05.2017. Dunja IvezićFoto: shihlun.tumblr.com

Za Jean-Luc Godarda vrijede riječi koje je jednom prilikom napisao Marc Bloch: „Sin je svoga vremena koliko i svoga oca.“

Uspješni pokušaji da se u relativno kratkim studijama i osvrtima napravi detaljan uvid u  Godardov lik i djelo gotovo su jednako nemogući koliko se i čine. Svedemo li ga isključivo na njegovu filmografiju, koja se i sama proteže na čitavih nekoliko stranica, ne bismo se udaljili od pukog nabrajanja.  Potrebno je, dakle, zaviriti u kompleksan i slojevit filmski svijet u kojem svaki umjetnički izraz svojim stilom ujedno definira, ali i postaje svjedočanstvo i odraz vlastita vremena. Široka paleta njegova opusa izražava uvijek prepoznatljiv, oponašan, ali neponovljiv stil, a blizak je onima koji u umjetnosti pronalaze uzbudljiv svijet avantura i otkrića.

Film kao simptom boemske dekadencije

Jean-Luc Godard je bez sumnje u filmskoj, ali i u povijesti umjetnosti uopće, ostavio golem trag. Mnogi će se složiti da to nije bio tek trag, već čitav put kojim ga je slijedio velik broj filmaša dugi niz godina. Zanimljivo je da je Godard, središnja točka francuskog novog vala i jedan od začetnika filmskog modernizma, filmsku umjetnost otkrio relativno kasno – u svojoj sedamnaestoj godini. Obitelj Godard filmski medij nije smatrala dovoljno ozbiljnim niti ravnim književnosti te likovnoj i glazbenoj umjetnosti. Filmovi, dakle, nisu bili dio Godardova djetinjstva, dok su ga novovalovci François Truffaut, Claude Chabrol i Jacques Rivette živjeli od malih nogu.

Osim što je za njegove roditelje film značio opasnost od koje će buntovni mladić patiti, nalaziti se u filmskom je poslu značilo nalaziti se nigdje. Upravo to ‘nigdje’ postalo je mjesto Godardova otpora i prekida s obiteljskim nasljeđem obilježenog mješavinom uzbuđenja, straha i ponosa. Prvotni izazov obiteljskoj tradiciji prerastao je u stvaranje nove kulture čiji su sastojci mnogim suvremenicima bili vrijedni prezira, a zaljubljenost u filmski medij prerasla je u kompulzivnu filmofiliju kojom si je nastojao osigurati ono što mu je do tada bilo uskraćeno.

Foto: unculturedmag.tumblr.com

Autor i djelo – ”borba na dvije fronte”

Godardovo je djelovanje na području filmske umjetnosti u početku jednakim intenzitetom bilo usmjereno na snimanje, oglede o filmu i filmsku kritiku. Ta neutaživa glad pomiješana s intelektualnom radoznalošću sa sobom je donijela čitava popodneva provedena u zamračenim kino dvoranama i bezgraničnu znatiželju. Godardovo djelo obuhvaća gotovo šezdeset godina rada, oko stotinu i četrdeset filmova različitih formata i žanrova te niz literarnih djela, od knjiga do članaka u časopisima Cahiers du cinéma, Arts i La Gazette du cinéma. Ovaj raznolik opus jasan je pokazatelj činjenice da Godard u životu prolazi kroz različita, a nerijetko i proturječna razdoblja, što je ostavilo utjecaj na obilježja njegova stila u različitim životnim fazama.

Godard je uvijek zazirao od biografskog pristupa vlastitom životu, a njegova su pojavljivanja u javnosti gotovo uvijek bila vezana isključivo uz film. Osim toga, uvijek je nastojao naglasiti važnost djela i njegov primat nad autorom i njegovom osobnošću. U jednom se znakovitom kadru u seriji Povijest(i) filma (Histoire(s) du cinéma) mogu čuti riječi: „Priča, a ne onaj koji priča“, što je neposredno povezano s njegovom tendencijom da filmskom djelu osigura prednost pred osobnošću autora. Godard je nerijetko sam sebe nazivao ”enigmom”, a svoja filmska ostvarenja ”misterijima” iz čega je uslijedilo vjerovanje da smrću filma nastupa i smrt sedme umjetnosti. Na pitanje umire li film zajedno s njegovom osobom, Godard odgovara: „To mi je jedina nada. To mi je životni cilj! U mladosti sam vjerovao da je film vječan, ali samo zato što sam vjerovao da sam i sȃm vječan.“ (Antoine de Baecque, 2010.)

Foto: jeanlucgodard.tumblr.com

Život se priča kroz različite žanrove

Pričama u čijem su središtu kompleksni mladi likovi koji lutaju modernom Francuskom u potpunosti je odgovarao Godardov ”neispolirani” filmski stil, a na setu nije nedostajala ni improvizacija. Eksperimentiranje s pravilima filmske naracije, spajanje igranog i dokumentarnog pristupa filmskom mediju i jedinstvena interpretacija kinematografije rezultirali su žanrovskom nepreglednošću. Njegov je prvi dugometražni film Do posljednjeg daha (À bout de souffle) žanrovski zauzeo raspon od gangsterske melodrame do kriminalističkog filma.

Godard je bio impresioniran Brechtom i njegovim buntovnim odbijanjem klasičnih pravila kazališne umjetnosti, pa je njegove nekonvencionalne tehnike primijenio u svojim filmovima. Razbijanjem ”četvrtog zida” Godard briše granicu između filmskog i svijeta gledatelja, a njegovim je likovima podarena svijest o prisutnosti publike. Kazališni se postupci posebno ističu u njegovom filmu Žena je žena (Une Femme est Une Femme) u kojem se miješaju elementi mjuzikla, drame i komedije.

Miješanje različitih žanrovskih postupaka kao posebno se obilježje pak ističe u filmu Ludi Pierrot (Pierrot le Fou). Žanrovski se raspon ovog filma proteže od romantične drame, preko mjuzikla sve do kriminalističkog filma s elementima avanture. To je spajanje različitih žanrova jedini način da se gledatelju približi slojevit i kompleksan svijet Godardovih junaka. Priča se, dakle, ne može ispričati isključivo kroz jedan žanr.

Foto: shihlun.tumblr.com

Obnavljanje obiteljskih veza

Jedan je od najboljih poznavatelja Jean-Luc Godarda, Alain Bergala, jednom prilikom rekao da među više od stotinu Godardovih fotografija koje je tijekom godina skupio nije bilo niti jedne fotografije iz njegovog djetinjstva. Prva slika koju nam Godard pruža o svome djetinjstvu nalazi se na početku filma JLG/JLG – Autoportret u prosincu, a bila je to crno-bijela fotografija djeteta od desetak godina postavljena na kamin. Tada postaje jasno da fotografije postoje, ali Godardova potreba za tim trenutačnim sjećanjem na prošlost ostaje tajnovita.

Godard u svojim filmovima nije sklon napuštanju sadašnjosti, ali s razvojem njegova se opusa osjeća nostalgična i melankolična težnja da se barem na kratko zadrži pred slikama prošlosti. S vremenom i dugo skrivani obiteljski roman u fragmentima pronalazi svoje mjesto i u drugim Godardovim filmovima (Hélas pour moi i Zauvijek Mozart), pa je ova eksplicitna aluzija na obitelj i djetinjstvo postala jedna u nizu „pukotina u buntovnikovu oklopu.“ (Antoine de Baecque, 2010.)

Godardova je umjetnost utjelovljenje konkretnih povijesnih trenutaka. Osim što je uvijek uspijevao ostvariti odnos s vlastitom sadašnjošću, svoju je dirljivu čežnju za suvremenošću iznova ulijevao u svoje filmove i tako stvorio poseban, šarolik i slojevit opus iznimne umjetničke i kulturne vrijednosti. Time je zauzeo počasno mjesto u povijesti sedme umjetnosti, ali i ostvario vječnu komunikaciju sa zaljubljenicima u film.

IZVORI:
  • Antoine de Baecque, Godard: biographie, Éditions Grasset & Fasquelle, 2010.
  • Richard Neupert, A History of the French New Wave Cinema, The University of Wisconsin Press, 2007.
  • Jean-Luc Godard, Godard on Godard, Da Capo Press, 1986.

 

Komentari