Istaknuto
21.04.2017.

U Galeriji Klovićevi dvori trenutno je, uz Izazove moderne i retrospektivu Željka Senečića, postavljena i samostalna izložba All you need is luck Nikoline Ivezić. Radi se o jednoj od najprepoznatljivijih suvremenih slikarica (pogotovo za češće posjetioce Kluba na zagrebačkom Filozofskom, Limba ili kafića Boja) koja je razvila autentičan umjetnički izraz, stvorivši tako već poznate tzv. slikoreljefe ili piktoplastike, odnosno slike koje izlaze izvan svojih okvira u prostor.

21.04.2017.

U novoj seriji intervjua okupljenim pod nazivom "Let's jazz" predstavit ćemo novu hrvatsku jazz scenu. Njen prvi predstavnik je pijanist Zvjezdan Ružić.

Film

Filmski vremeplov – Louis Malle: Buntovni i intelektualni filmski razgovor s publikom

12.04.2017. Dario DunatovFoto: tribeca.tumblr.com

U povijest posežemo kako bi iz nje izvukli poneki vrijedni artefakt koji zbog njegove vrijednosti i univerzalnosti treba dovesti na svjetlo i prisjetiti ga se. Prisjećanje na lik i djelo poznatog francuskog redatelja Louisa Mallea poziva na ugodnu šetnju francuskim i američkim ulicama uz jazz dionice Milesa Davisa i klasična djela Erika Satiea, kroz drvored šarmantnih, buntovnih, inteligentnih i emotivnih filmskih ostvarenja. U opusu Louisa Mallea svatko će naći nešto za sebe, a ponajviše one tjeskobne duše zaokupljene filozofskim životnim pitanjima koje vjeruju da umjetnost ima snagu da im ponudi odgovor ili utjehu.

Uspjeh u ranoj dobi

Louis Malle je osjetio uspjeh dosta rano, postavši zvijezda u svojim dvadesetima. No nije to došlo preko noći, jer je prije vlastitih filmova asistirao velikom Robertu Bressonu na filmu Un condamne a mort s`est echappe te bio podvodni snimatelj na Oscarom nagrađenom dokumentarcu Jacquesa Cousteaua Le monde du silence. Prvi film koji ga je instantno proslavio Ascenseur pour l`echafaud snimio je s 25 godina. Ovaj odličan krimić u kojem kriminalni plan propada zbog nesretnog spleta okolnosti označio je početak suradnje s Jeanne Moreau, legendarnom divom francuskog glumišta. Iste godine, 1958. nastao je i film Les Amants u kojem je karizmatična Moreau odigrala još jednu upečatljivu ulogu. Nakon ova dva uspjeha iz debitantske godine snimio je još dva filma koji su pripremili teren za možda najvažnije ostvarenje njegove karijere Le feu follet.

Biti ili ne biti?

Le feu follet je sjajna egzistencijalistička drama o liječenom alkoholičaru, suicidalnom Alainu Leroyu, koju je na svojim leđima uznemirujuće tjeskobno iznio genijalni Maurice Ronet kojem je ta uloga obilježila karijeru. Ipak, valja shvatiti kako je ta uloga, autodestruktivnog pisca koji se liječi od alkohola i naginje prema samoubojstvu, po riječima samog Mallea njegov alter ego. Iako baziran na romanu,

ovaj film crpio je inspiraciju iz života, kulture, književnosti i nahranio se na otuđenom iskustvu egzistencije u visokoj klasi sitoj ljepote i života. Tu vidimo Malleovu potrebu, koju će kasnije nadograđivati, da kroz filmove provlači lik neprilagođenog, anksioznog intelektualca koji se teško uklapa kako u šire društvo, tako i u ono uže; elitno, snobovsko, kojem pripada i kojeg se gnuša.

Foto: queopine.tumblr.com

Na ovom mjestu možda vrijedi usporediti Mallea s Rohmerom koji je u svojim filmovima također naginjao filozofiji, propitivanju moralnih i društvenih normi, te intelektualnim dijalozima. „Teško je biti čovjek. Moraš to željeti“ rečenica je Alaina Leroya, glavnog lika filma Le feu follet koja sadrži u sebi svu tjeskobu življenja, odbijanja i svakodnevne borbe. Ova sudbina intelektualca, koju je Malle gradio kroz likove, a možda i živio izvan filma, nije slučajna i povezana je s njegovim kasnijim ostvarenjima. Filmovi o odrastanju koje je poslije snimio također su fokusirani na sudbine mladih buntovnika koji se ne uklapaju u postojeću sredinu i u ranoj mladosti pokazuju naznake svojeglavosti i bunta uz sukob s društvenim normama. Ta dva pola u Malleovim likovima sudaraju se stalno. Razigrano dijete i razočarani intelektualac bore se unutar protagonista kao kit i divovska lignja, a svaka pobjeda ovih golemih stvorenja u vječnoj borbi rodila bi novim filmom.

Nezaboravna filmska ostvarenja o odrastanju

Gotovo svaki veliki redatelj u opusu ima film o odrastanju koji stoji na visokom mjestu u njegovoj blistavoj karijeri. Tarkovski ima dugometražni debi Ivanovo detstvo, Truffaut klasik Les quatre cents coups, Klimov uznemirujući ratni Idi i smotri, Ken Loach dirljivi Kes, Bogdanovich nostalgični The Last Picture Show, Clark uznemirujući Kids, a filmove Federica Fellinija o odrastanju teško je i nabrojati.

Louis Malle se filmovima o odrastanju posvetio kao već etablirano filmsko ime, izgradio ih na autobiografskim crticama i stvorio tri klasika. Le souffle au coeur legendarna je eksplozivna naprava incestuoznog sadržaja koja očarava energijom, sjajnim glumačkim odabirom, provokativnom temom, te freudovskom analizom unutarobiteljskih odnosa francuske građanske obitelji nakon Drugog svjetskog rata. Ovdje su jasni biografski elementi, jer poput naslovnog lika kojeg sjajno tumači Benoit Ferreux, Malle je rođen u bogatoj obitelji i bio je na meti starije braće u kući sa sluškinjama i kuharicama. Prije nego što se počeo baviti filmom, studirao je političke znanosti, što je ostavilo određenog traga na njegovim filmovima. Jazz podloga u ovom filmu, kojoj se često vraćao još od debitantskog filma, i ovdje je prisutna i sjajno uklopljena kao nadogradnja mladenačkog bunta koji se u mladosti često artikulira upravo preko glazbe.

Foto: petersonreviews.tumblr.com

Lacombe Lucien i Au revoir les enfants smješteni su u razdoblje Drugog svjetskog rata, pa sadržavaju neke elemente kojih se Malle sjećao iz tog perioda kao što je deportacija trojice židovskih dječaka iz njegove škole u Auschwitz. Au revoir les enfants osvojio je Zlatnog lava na festivalu u Veneciji, a najpoznatiji filmski kritičar Roger Ebert uvrstio ga je na svoju listu velikih filmova. Oba filma su izuzetna ostvarenja koja prikazuju Malleov smisao za ocrtavanje velikih sudbina kroz prizmu dječjeg svijeta i posljednji pozdrav mladosti koja od djece zahtjeva da na brzinu odrastu.

Američka epizoda

Louis Malle okušao se i u industriji „preko bare“. U filmu Pretty Baby otkrio je Brooke Shields, a veću ulogu dodijelio je i Susan Sarandon. Iz epizode s američkog kontinenta treba spomenuti još dva filma, možda najzvučniji Atlantic City, Usa, krimić s Burtom Lancasterom, te legendarni film kojeg filmoljupci sa sklonošću prema eksperimentalnom i nezavisnom filmu obožavaju, My Dinner with Andre.

My Dinner with Andre film je jednostavne podloge. Dva prijatelja nađu se na večeri i nešto manje od dva sata, koliko film traje, pričaju u skromnom restoranu u društvu konobara koji ponekad dođe zamijeniti jela i naliti piće. Na prvu radnja zvuči dosadno i pretenciozno, no ovo je film koji se gleda s olovkom i papirom, koji se vraća kako bi se bolje razumjele teze o kojima akteri pričaju. Zapravo fascinira vještina s kojom je Malle režirao ovaj minimalistički film koji bi u devet od deset slučajeva završio u negledljivom obliku, a nipošto kao dragulj u kruni jedne blistave karijere. No ni taj film nije otok u opusu. Glazbeno je povezan s filmom Le feu follet preko skladbe Erika Satiea, koja kao da predstavlja most za prelazak onih tjeskobnih stanja i intelektualnih puteva koji su se ovog puta razlili na drugoj strani Atlantika za neku drugu publiku.

Foto: giovanegrigorij.tumblr.com

Zaokružen i zavidan opus

Louis Malle karijeru je završio neobičnim filmom Vanya on 42nd Street i tako zaokružio izniman opus bez ponavljanja ili baziranja na uhodane tematske ili režijske koncepte koji „prolaze“ kod publike. Slabiji poznavatelji francuske kinematografije ime Louisa Mallea mogu zagubiti među onim eksponiranijim Godarda, Truffauta, Rohmera i drugih, ali Malle, iako ga se djelomično vezivalo uz francuski novi val, zasebno je ime koje je ostalo vjerno svojim tematskim preokupacijama i želji da formira likove s uporištem u životu, iako su oni od života bježali, ili se s njim nisu znali nositi. Autentičnost, intelektualnost, te politička i društvena aktivnost vrijednosne su karakteristike ovog velikog imena francuskog, ali i europskog filma, koje s godinama ne blijedi i koje predstavlja filmsko otkriće za sve istinske filmoljupce.

Ako slika govori tisuću riječi, onda film barem milijun. Iz toga se može zaključiti kako dodatne riječi samo oduzimaju magiju filmskim ostvarenjima koje treba gledati, a onda, kad se zadnji kadar zacrni i slova s ekrana nestanu, o njima promišljati.

Komentari